Tucak ima nevjerovatnu životnu priču i šta mu se sve desilo, daje više na značaju svemu ovome i njegovim uspjesima kao selektora Hrvatske.
“Večernji list” napisao je kolumnu o selektoru Hrvatske, koju potpisuje Katarina Kušec.
Nije lak posao, nije posao za jednog čovjeka, a opet mnogo toga zavisi od jednog čovjeka – selektora. Jer ako se na kraju slavi, uzdiže se do nebesa, a ako se izgubi, prvo se u njega upire prstom.
Iako je već dokazano, nizom trofeja i uspjeha, svi su svjesni da ruže ne mogu stalno da cvjetaju u jednoj bašti. Ipak, Tucak je čovjek nesalomive vjere, čovjek koji je doživio filmsku životnu priču i koji je prošao kroz razne strahote poput rata i smrti kćerke, tako da ga teško mogu pokolebati rezultati.
Ivica Tucak je Šibenčanin koji je svojevremeno i sam bio vaterpolista, igrajući na poziciji napadača.
– Igrao sam fudbal i košarku na ulici kao dete. Moj prvi komšija Miro Jurić, naš proslavljeni košarkaš, i ja smo po cijeli dan, a često i duboko u noć, ubacivali loptu u koš koji je bio ispred garaže iznad Njegoševog trga. Bio je tu i izuzetno talentovani Dino Lovrić. Igrao sam košarku, a zavolio sam vaterpolo. Vaterpolo mi je mnogo dao. Prije svega, zahvaljujući ovom sportu, stekao sam radne navike. Od devete godine do kraja igračke karijere nikada nisam kasnio na trening, a kamoli ga propustio – rekao je u intervjuu za Volim Šibenik.
Vaterpolo karijeru je započeo u rodnom Šibeniku, igrao sa Pericom Bukićem u Solarisu, 1989. prešao je u Crvenu zvezdu, potom igrao u Švajcarskoj za Bisone Lugano.
Godine 1993. karijera ga je vratila u Šibenik, gdje je ostao dvije godine.
Potom je igrao u Italiji (Palermo, Komo, Đenova, Milano…) do 2002. godine, pa se vratio u Hrvatsku gdje je dvije godine proveo u zagrebačkom Medveščaku.
Karijeru je završio 2005. godine u rodnom Šibeniku.
Bio je sjajan vaterpolista, neki kažu da bi uradio i veće stvari da nije voio da se zabavlja, a jeste, i sam je priznao.
Kraj njegove igračke karijere u velikoj mjeri je odredila najveća tragedija u njegovom životu. On i njegova supruga Marijana izgubili su 21. juna 2005. troipogodišnju kćerku Tenu na koju je na terasi jednog šibenskog kafića pala mašina za igračke i ona je zadobila teške povrede glave. Preminula je nekoliko dana kasnije.
Nakon tragedije ostavio se igračke karijere i posvetio se izgradnji trenerske.
– Od svoje osme godine igram vaterpolo. Odlučio sam da se bavim trenerskim poslom na kraju igračke karijere u Solarisu, a potom u Italiji. Igrao sam za prvi tim i vodio mlađe kategorije. Taj posao mi se dopao, pa sam u isto vrijeme upisao i višu trenersku školu na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Po završetku igračke karijere, odmah sam počeo da treniram u svom klubu, Šibeniku – rekao je Tucak u intervjuu za Večernji list.
Koliko je bio zainteresovan za trenerski posao govori i podatak da je, još dok je igrao u Italiji, ljeti dolazio kući i trenirao niželigaške klubove. Pravi trenerski poslovi počeli su od Veselina Đuhe kada je vodio juniorsku reprezentaciju koja je potom osvojila Svjetsko prvenstvo 2009. godine, a pre toga i bronzanu medalju na Euru 2008. godine.
Sredinom 2006. preuzeo je Šibenčane, to mu je bio prvi klub kojim je upravljao, a već u prvoj sezoni odveo ga je u finale LEN kupa! Već tamo je pokazao svoj potencijal, koji je još više nagrađen – od 2009. do 2012. godine, kao trener Jadrana iz Herceg Novog, dva puta je osvojio Jadransku ligu, po jednom prvenstvo Crne Gore i Kup.
Istovremeno ga je angažovao Ratko Rudić i priključio se štabu hrvatske reprezentacije sa kojom je osvojio zlato u Evropskoj, Olimpijskoj i Sjvetskoj ligi. Rudića je naslijedio na mjestu trenera hrvatske vaterpolo reprezentacije 16. septembra 2012. i to je bila kruna njegove karijere.
On je već osvojio bronzu na Svketskom prvenstvu u Barseloni 2013. godine, dodajući tome srebro iz 2015. u Kazanju, svketska zlata iz Budimpešte (2017) i Dohe (2024) i bronzu iz Gvandžua (2019). Predvodio je hrvatske vaterpoliste vaterpoliste na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru i iz Brazila se 2016. vratio sa srebrom. Istu medalju osvojio je i 2024. u Parizu, kada je u finalu poražen od Srbije, ponovo. Treba dodati i bronzu sa Eura 2018. u Barseloni, kao i već pomenuto zlato iz Splita.
A proke toga Tucak je imao problema sa srcem. Nedavno, kada je završio u bolnici, ljekari su mu preporučili mirovanje zbog ugrađenog stenta, ali se vratio poslije dva dana.
Hrabro, ludo, rizično, zovite to kako hoćete, ali čovjek je stavio vaterpolo ispred sebe
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu