Direktor “Granda”, Saša Popović, rođen 1954. godine u Novom Sadu, a proveo je djetinjstvo skromno, u parohijskom domu pored Nikolajevske crkve, zajedno sa bakom, dekom, roditeljima i starijom sestrom.
Malo je poznato da je Saša pohađao muzičku školu, pod uticajem svog muzikalnog oca Konstantina, koji ga je takođe nagovorio da upiše gimnaziju u Novom Sadu. Iako je u početku osjećao stid zbog muziciranja pred drugovima, profesorka je otkrila njegov talenat, nakon čega je Saša zavolio muziku još više.
Međutim, osim velike ljubavi prema muzici, Saša je obožavao i fudbal, što je svojevremeno potvrdio u razgovoru za “Blic”.
– Moj deda i sva njegova braća bili su svještenici u novosadskim crkvama. Imao sam divno, bezbrižno detinjstvo. U velikoj crkvenoj kući živjela je naša i porodica mog strica. Pored nas je bila ugostiteljska škola koja je u porti imala sportsko igralište. Čim bih ustao, izlazio sam sa loptom na teren, žonglirao sam bjesomučno, po pet hiljada puta sam udarao loptu da ne padne na zemlju. Igrao sam fudbal u pionirima Vojvodine i moja životna želja je bila da budem fudbaler, kao Šeki, koji je bio vrhunski zabavljač na terenu sa njegovim fintama. Interesantno je da sam upisao gimnaziju, prvenstveno jer su moji roditelji željeli da je završim i da poslije budem pravnik, odnosno advokat. Išao sam u muzičku školu, koju nisam volio. Drugovi su me zezali:” Ej, gledaj ga, ide da svira harmoniku, a mi idemo u provod” – govorio je on.
Takođe, jednom prilikom je o svojim počecima govorio i za “Informer”.
– Sutradan sam donio harmoniku u školu i odsvirao nekoliko pesama. Profesorka me je nahvalila, pa su sve njene kolege tražile da sviram i na njihovim časovima. I drugari su bili oduševljeni. Od tada sam svuda sa sobom nosio instrument i zavolio ga! Ali već sa 17 godina morao sam da biram da li ću da nastavim da treniram fudbal ili da se bavim muzikom. Izabrao sam muziku – govorio je Popović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu