Odlučujući meč u baražu za prolazak na šampionat svijeta odigraće protiv Slovenije, u nedjelju, 13. aprila od 18 sati u Boru.
Poslije tri godine, Andreu Lekić smo ponovo vidjeli u dresu reprezentacije Srbije. Dresu u kojem je proživela najljepše trenutke i u kojem se okitila svjetskim srebrom 2013.
Za tri godine starija, Lekićeva se, kaže i sama, dosta promjenila, ali cilj je i dalje isti: učiniti njen sport što popularnijim u Srbiji i ubjediti djevojčice koje počinju da se bave sportom, da izaberu baš rukomet.
A najbolje rukometašice Srbije pokušaće da ostvare plasman na Svjetsko prvenstvo koje je na programu krajem ove godine i ključni meč odigraće u nedjelju, 13. aprila od 18 časova u Boru, protiv reprezentacije Slovenije. Prije tri dana u prvom meču koji je bio odigran u Celju, dvije ekipe su igrale nerješeno – 29:29.
Pred put na istok Srbije, Andrea Lekić bila je gošća Sportala, a u redovima pred vama pročitaćete priču o usponima, padovima, greškama i povratku u omiljeni dres – dres reprezentacije Srbije.
Odbrana mora da bude na višem nivou
Lekićeva je, najprije, govorila o prvom meču koji je Srbija odigrala u Celju protiv Slovenije.
– Dobro je bilo, moglo je biti i bolje i gore, ali je rezultat krajnje neutralan. Slovenke jesu bile favoriti jer su igrale kod kuće, a u posljednje vrijeme su postizale dosta bolje rezultate od reprezentacije Srbije. Tako da sam ja, zaista, u suštini zadovoljna. Moglo je da bude bolje, ima prostora za napredak, i za određene korekcije u naredna dva dana, ali možemo da budemo zadovoljne.
Na pitanje šta je falilo u Celju da konačan rezultat bude bolji po državni tim, 37-godišnja Andrea Lekić je istakla:
– Mislim da naša odbrana treba da bude na dosta višem nivou. Napad je u prvom poluvremenu bio malo bojažljiv, ne toliko tečan, dok je u drugom poluvremenu, sve izgledalo jako lijepo što mene posebno raduje. Ali odbrana nije bila na nivou i smatram da u tom segmentu možemo da odigramo dosta bolje – kaže ona.
Kada se vratiš, emocije su još naglašenije
Prije tri godine je odigrala poslednji meč u dresu Srbije, zato je pitamo, kakav je bio osjećaj vratiti se kući.
– Bilo je baš nevjerovatno emotivno, to je emocija koja se teško prepričava. Svaki sportista koji nosi dres reprezentacije ima posebnu čast, a kada ne igraš dugo, pa se vratiš, onda su emocije još naglašenije. Samu sebe sam smirivala. Govorila sam sebi: “Dobro, pa to je samo još jedna utakmica!” Bodrila sam se, pokušavala sam da budem mirna, iako sam stvarno u sebi doživljavala vulkan emocija – priča ona.
Otkrila je i da li je spavala noć pred meč:
– Malo kasnije sam zaspala, a pričala sam sebi sve vrijeme da moram da spavam. Sa Draganom Cvijić sam u sobi, koja je takođe povratnica u reprezentaciju, pa proživljava iste emocije… Jedna drugu smo pokušale da bodrimo. Nadam se da će emotivno biti malo lakše u Boru. Kada je pomenula Bor, pitamo je, da li Srbija na istoku zemlje može da dođe do trijumfa koji bi joj obezbjedio plasman na Svjetsko prvenstvo:
Očekujem pobjedu i plasman na šampionat planete. To je ono što svi zaista želimo, to nam je krajnji cilj jer reprezentacija Srbije ne smije više da preskače velika takmičenja i buduće mlade rukometašice moraju da krenu našim stopama i da igraju na svim najjačim takmičenjima. Očekujem mnogo bolju igru Srbije u defanzivi, jer mislim da ukoliko taj segment popravimo, možemo i da slavimo – rekla je Lekićeva.
Dosta toga se promjenilo od kada je Lekićeva posljednji put pevala himnu Bože pravde na početku meča.
– Uh, ja sam se promjenila. Starija sam za nekoliko godina. U toj posljednjoj utakmici koju sam odigrala, doživjela sam i povredu Ahilove tetive, pa je sve to za mene bilo dosta teško – kqže ona.
Promjenile su se i igračice, došle su nove, mlade snage, novi je i selektor, tako da…
– Što se tiče selektora, nije on za sada imao mnogo prilike da eksperimentiše jer je kratko vrijeme ovdje. Mislim da je tražio ono što bi mogao da postavi da u kratkom vremenskom roku odgovara našem timu. Vjerujem da ćemo u budućnosti igrati mnogo brži rukomet nego na prethodnim prvenstvima, jer je on Skandinavac. Sve te zemlje igraju brz rukomet i mislim da je to nešto što će on forsirati. Ali hajde da se plasiramo na to Svjetsko prvenstvo, pa da onda pričamo o svemu – priča rukometašica.
Ovo je moj život, ali kraj je iza ćoška
Postoji i jedno pitanje koje je Andrea vešto pokušala da izbjegne, a vezano je za posljednji meč za reprezentaciju. Da li ćemo je u nedjelju posljednji put gledati u dresu selekcije Srbije:
– Ne znam, izbjegavam odgovor na to pitanje zato što čekam da se završi ta utakmica da se emocije slegnu, da se malo i ja umirim. Nadam se da će biti sve dobro, pa ćemo onda razgovarati o tome – govori ona.
– Ali da… Razmišljam o kraju reprezentativne karijere, kao i karijere uopšte. Ta odluka je tu, iza ćoška. Zahvalna sam u ovom trenutku što još uvijek mogu da igram, osjećam se sjajno fizički, nemam bolove. Uživam na terenu i to uopšte nije pitanje, ali u jednom trenutku svima nama dođe kraj sportske karijere – priča ona.
– Mnogo, mnogo je teško oprostiti se od nečega. Ovo je moj život, ovo je moj san. Ja živim svoj san i evo vidiš (pokazuje ka očima punim suza, prim. aut.)… Teško je – kaže.
U jednom trenutku nisu me ni zvali da igram za Srbiju
Otkrila je da poslije posljednjeg meča u dresu Srbije nije nameravala da se vrati, ali život piše romane…
– Iskreno, u jednom trenutku sam mislila da se neću vratiti, ali ja se nikada nisam zvanično oprostila od Srbije, nikada nisam zvanično rekla da neću više da igram. Prosto, u jednom trenutku nisam ni bila pozivana da igram za državni tim. Nakon toga sam dobila poziv kao i još dvije djevojke, pa smo se vratile. Pozvali su Draganu Cvijić i mene, donijeli dres, nama su krenule suze… Ono što je mene zabrinulo je taj izuzetno veliki pad u rukometnoj reprezentaciji. Kad god pogledam žensku odbojku ili žensku košarku, uvijek su tu i uspjesi… Rukomet to nema. Vjerujem da je ženski rukomet na samoj ivici opstanka i taj poziv je meni bio motivacija da budemo tu, pa da se o rukometu malo više i ljepše priča. Rukomet treba da živi i poslije Sanje, Andree, Katarine… On je bio jedan od naših najtrofejnijih sportova i ponovo to treba da bude – kaže rukometašica.
Suznih očiju je dodala:
– Kakav mi je osjećaj bio kada sam se vratila? Kao da je vrijeme stalo. Opet smo na pripremama u Kovilovu i baš sam se smijala i kazala: „Bukvalno, duhovi prošlosti se vraćaju!“ Tu smo bile 2013. pred Svjetsko prvenstvo i sada ulazim ponovo i vidim ljude koji su tu bili i prije 12 godina.
To je ono što je strava, nedostaju ti tvoji ljudi, nedostaje ti naš jezik, naše priče, naše šale. To je nešto što se riječima ne može objasniti – rekla je ona.
Kad igraš za reprezentaciju vjeruješ da su čuda moguća
Ta 2013. zlatnim slovima je upisana u istoriju srpskog ženskog rukometa, ali i u sjećanje Lekićeve jer je Srbija u Beogradu uspjela da se domogne svjetskog srebra:
– Ništa ne može da se poredi sa tim. I taj čuveni balkon, koji nam je bio omogućen iako smo igrale u Beogradu, zauvijek ću se tog izlaska sjećati. To je neka ludačka emocija. Uvijek kažem mladim igračicama da bih voljela da jednog dana dožive prvenstvo u Srbiji jer ono nosi neku neopisivu emociju. To je momenat u kojem vjeruješ u čuda. Tada te publika nosi, imaš neku nevjerovatnu energiju. To je apsolutno čudo bilo, mi nismo imale nikakav uspjeh prije toga, nismo prošle grupu, a onda smo osvojile srebro – istakla je ona.
Nakon svega što smo čuli, pitanje kako je moguće da jedna od najboljih rukometašica svijeta dođe u situaciju da uopšte ne bude pozivana na pripreme, samo se nametnulo, a Lekićeva je ponudila iskren odgovor:
– A šta da radimo? To je teško pitanje i ja pokušavam da se time ne bavim zato što je bilo jako bolno i nekako više ne vidim ni smisao da sve to iznosim. Ne znam ni šta bih sve rekla.
Takav je bio splet okolnosti, smatrano je da treba da se podmladi reprezentacija. Ja jesam za to da se podmladi reprezentacija, ali na jedan sistemski način, a ne da podmlađujemo tako što dajemo djevojkama koje nemaju iskustvo iz srpske lige da igraju na evropskim i svetskim prvenstvima, i nemoguće je da očekujemo da iznesu sav teret. Uostalom, stavljamo na njih teret bespotrebno.
Odrekli smo se djevojaka koje igraju na jako visokom nivou i dalje jer smo odlučili da moramo da podmladimo reprezentaciju, što nijedna evropska ni svetska selekcija ne rade. Oblikovale su me greške, moramo da imamo pravo na njih – zaključila je ona.
Lekićeva je napomenula da su ženski sportski kolektivni izuzetno specifični, ali da poštovanje u timovima mora da postoji:
– Specifično je raditi sa ženama u tom nekom smislu, ali izuzetno lijepo kada im se nađe žica. Ni u jednom sportu nisu sve reprezentativke najbolje drugarice, ali mora da postoji poštovanje, podrška, da se prema saigračicama ponašaš kao da su ti sestre rođene… To mora da postoji. Nisam imala momenat da nisam pričala sa saigračicom, ali sam imala jako težak period u Ljubljani kada sam tek otišla sa 20 godina. U tom trenutku su oko mene bile sve svjetske zvijezde i nekako mislim da nisam uspjela da ispunim sva očekivanja. Jer tada nisam znala kako da se postavim, kako da odigram da njima bude dobro, dovoljno i osjećaš se manje vrijednim. Nisam mogla da se snađem, bilo je jako teško, pokušavaš malo i da se dodvoriš i da shvatiš kako to funkcioniše, a opet potpuno porušeno samopouzdanje. Nije bilo lako izboriti se sa tim pritiskom – govori ona.
Andrea je, više puta smo istakli kroz ovaj tekst jedna od najboljih na svijetu, ali ne bi bila tu gdje jeste da nije griješila:
– Mislim da su mene oblikovale greške. Imala sam preveliku dozu samokritičnosti i u radu sa psihologom došla sam do otkrića da moram da dozvolim sebi da više griješim.
Šta to znači? Oprostim sebi grešku mnogo lakše nego što sam to pre radila. Uvijek svima kažem: “Da biste usjpeli, morate da pogriješite!” Nema druge. Niko nije uspio, ako prije toga nije griješio.
To je velika stvar kada sportista shvati da ne treba da bude savršen i da je stvarno svaka greška prihvatljiva. Naravno, neke manje, neke više, zavisi koliko imaš godina, iskustva, ali to je samo sport. U odnosu na neke druge životne stvari, to je samo sport. Treba da bude neka vrsta zabave zauvijek, u suštini – ističe ona.
Nikada nisam pogledala snimak finala SP iz 2013.
Da može da promjeni ishod jednog meča u karijeri, Andrea zna koji bi izabrala:
– Lako je! Finale Svjetskog prvenstva 2013. Ja sam igrala teško povrijeđena to finale, imala sam povredu petne kosti, u finalu sam bila pod injekcijama i ja se te utakmice sjećam u magli. I to bih promjenila. Nikada nisam gledala reprizu tog finala, samo isječke, ne mogu. Gledala sam sve druge utakmice osim te. Jeste to najveći uspjeh, najponosnija sam na to, ali ostaje taj žal. Prosto je to tako – kaže ona.
Olimpijske igre 2028. nisu daleko
Ističe da ukoliko reprezentacija bude radila sistemski ni Olimpijske igre nisu daleko:
– Ništa nije daleko, vrijeme leti. Dug je put u smislu nekog sistema, ali moramo da imamo strpljenje za ovakav rukomet. Ako se desi da se plasiramo na Igre, onda tu generaciju treba čuvati i njegovati. A ne da se desi ono što se nama dogodilo 2013.
A da li bismo nju mogli da gledamo na Igrama 2028?
– Teško! Vjerovatno bih oborila sve rekorde. Volela bih da budem dio te rukometne bajke – zaključila je Andrea Lekić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu