Portugal je sinoć osvojio Ligu nacija, a Ronaldo je plakao ne zato što mu je to bila prva titula, već zato što mu je – baš kao i prvog dana – stalo.
Nije Liga nacija ni približno “važna” kao što su to Evropsko ili Svjetsko prvenstvo, ali bilo je važno Ronaldu da i ovo takmičenje osvoji… A šta bolje o tome govori od činjenice da je sa 40 godina došao da igra, pa čak i postigne gol u finalu…
Međutim, Ronaldo nije uspio da završi utakmicu. Zamijenjen je u 86. minutu, a ostatak meča – produžetke i penale – posmatrao je s klupe. Kada je Ruben Neves pogodio odlučujući penal za 5:3, Kristijano se slomio.
Prekrio je lice rukama i zaplakao, preplavljen emocijama. Trenutak je brzo postao viralan. Usred slavlja, njegove suze bile su u prvom planu – suze radosnice, nostalgije, a možda i oproštaja. Ova pobjeda u Ligi nacija označava njegov treći međunarodni trofej sa Portugalom. A s obzirom na to da se Mundijal 2026 nazire na horizontu, vrlo je moguće da je ovo njegov poslednji veliki trijumf u nacionalnom dresu.
Šta pokreće čovjeka koji je osvojio sve?
I, odakle i dalje toliki žar za igrom i dalje? Šta je “pogon” čovjeku koji je osvojio sve što se osvojiti može da i dalje sa tolikom strašću i emocijama i dalje igra – kao da je tek na samom početku?
Jer, budimo realni, Ronaldo više nikome nema šta da dokazuje. Tri puta je proglašen najboljim igračem od strane FIFA, pet puta je osvojio Zlatnu loptu, četiri puta Zlatnu kopačku, četiri puta je bio izabran za najboljeg igrača u Evropi od strane UEFA, a čak 12 puta bio je proglašen za fudbalera godine….
Danas je on najbolji strijelac Portugala svih vremena – postigao je 138. gol za reprezentaciju i 938. u cijeloj karijeri. Osvojeni trofej je 34. u bogatoj kolekciji napadača. Najviše priznanja osvojio je sa Real Madridom – 16. Portugalci sada imaju tri trofeja u svojoj istoriji, a sva tri su osvojena uz Ronaldovo učešće.
Đoković i “olimpijske” suze
Pamti svijet i suze Novaka Đokovića, kada je tog 4. avgusta 2024. godine, postao olimpijski šampion. Nadigrao je tada Nole Karlosa Alkarasa sa 7:6 (3), 7:6 (2). Bile su to pete Đokovićeve Olimpijske igre – prve na kojima je stigao do finala i upravo one na kojima je ostvario tako dugo sanjani san o – zlatnoj olimpijskoj medalji.
Novak je tako postao najstariji finalista u istoriji olimpijskog turnira koji je savladao najmlađeg finalistu. I tada je sve došlo na svoje mjesto – od tada Đoković ima sve grend slemove (koje je osvojio rekordan broj puta), sve masterse (osvojene rekordan broj puta) i – tako dugo čekano olimpijsko zlato.
Pao je Novak na koljena nakon osvojenog pobjedničkog poena, nije mogao da sakrije emocije. Suze se nije trudio da sakrije, kao ni drhtaje tijela. Plakao je zatim Novak i na klupi, glave zabijene u peškir, toliko obuzet da nije ni primijetio dječaka koji mu je donio srpsku zastavu…
Plakao je Nole, ne samo zbog pukog zlata, plakao je jer je upravo ta, zlatna olimpijska medalja bila personifikacija tereta očekivanja nacije, ali i sopstvenih snova. Plakao je jer, i pored svega što je osvojio, taj momenat bio je više od sporta.
I Ronaldo i Đoković igraju protiv takmičara koji su fizički brži, izdržljiviji, mlađi… Ali niko od njih nema ono što imaju ovi “matori” velikani – ogoljenu emociju i strast koja ne blijedi s godinama. I jedan i drugi imaju više trofeja nego što većina njihovih protivnika ima odigranih mečeva.
Ipak, ono što su juče i prošlog ljeta pokazali objašnjava zašto ih svijet ne gleda samo kao šampione – već legende. Jer, dok većina sportista svoju karijeru gleda kao fazu u životu, Ronaldo i Đoković je – žive kao konstantu, prenosi Sportal.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu