Leh je u prvom susretu na svom terenu demolirao islandski Brejdablik sa čak 7:1, te će gotovo izvjesno u trećem kolu čekati Zvezdu, koja ima gol prednosti iz prvog meča sa Linkolnom.
Osim fudbalske strane, ovaj potencijalni duel izaziva sve veću pažnju i na navijačkoj sceni, i to u čitavoj Evropi, s obzirom na to da i Zvezda, ali i Leh, imaju navijače koji važe za jedne od najboljih na Starom kontinentu.
Ne treba previše govoriti o Lehovim huliganima, koji važe ne samo za jedne od najopasnijih i najboljih u Poljskoj, već i u čitavoj Evropi, s obzirom na to da im često nije strano da se potuku sa protivničkim navijačima.
U to su mnogi mogli da se uvjere i prije deset godina, tačnije, 2015. godine, kada je Leh gostovao Sarajevu na Koševu, a poljski huligani prebili su Horde Zla, koje su bježale u svom gradu.
Upravo tih scena i tuče od prije deset godina, prisjetio se i jedan od navijača Sarajeva, koji je učestvovao u svemu, te je do detalja opisao šta se sve dešavalo.
– Sve je počelo predveče. Ekipa sa Bistrika se okupila, zajedno sa par drugova sa Sedrenika, Vratnika, Čaršije… uglavnom cijela raja iz Starog Grada. Sišli smo u grad. Prije toga, ekipa sa Bistrika napala je navijače Krakovije, to su Poljaci, i isprebijali su ih kako dolikuje. Sišli smo u grad, tražili smo ih, ali poslije tog incidenta bilo je teško očekivati da ćemo ih više pronaći. Kod „Ginisa“ srećemo A.P., koji nam priča šta se planira za Vogošću i da je dogovor pao maloprije, ide se tamo. Nama je problem bio prevoz, dva druga imaju auta, ali su oba na popravci. Pitali smo se šta ćemo i kako ćemo. A.P. kaže da može da nas smjesti, ali nije to to, da se guramo… nekako nije imalo smisla. I, budale, mi odlučimo da idemo autobusom, nas 12 plati jednu kartu! Šta će vozač… Izašli smo, iskreno, nemam pojma gdje, i krenuli ka školi u Vogošći, ili nekom terenu, nešto prije same Vogošće. Ja inače pojma nemam sa Vogošćom, bio sam dva puta u životu tamo – počeo je prisjećanje za jednu od navijačkih stranica na Instagramu.
– Tamo se već okupljalo društvo, svi su se grupisali, mi smo ostali sa „Autlosima“ i „FGR“-om, jer smo s njima često u busu i u dobrim smo odnosima. Iskreno, mnogih stvari se već odatle i ne sjećam, zbog svega što sam unio u sebe, a i adrenalin je radio, znaš već gdje ideš. Tamo ne ideš na „Štrumpfove“, „Lešinare“, pa ni na „Grobare“ ili „Delije“, ideš na zvijeri. Zbog toga smo se i naoružali, neko kamen, neko palicu, neko letvu, ako nema ništa drugo. Sjećam se da je E.K. ponio katanu, „j*** ti samuraja“, a T.P. neku macolu, kao onaj Tor iz Marvelovih filmova. Ludilo. Znamo da smo ludi, ali su oni jači „na šake“. Rijetko ko može s njima „na ruke“, ja pogotovo nisam mogao. Zato sam ponio palicu već od kuće, specijalno pravljena. Nije bila za glave, već za tijela. I tako, naoružali smo se i krenuli prema hotelu.
– Krenuli smo kroz neke zgrade, prelazimo most i vidimo „peticu“ (autobus), ali što je najjače, udaljava se od nas i ide u suprotnom pravcu od Vogošće. Prošli smo zgrade, izlazimo na prugu, tu sam zgrabio kamenje, samo što ga nisam u gaće trpao. Od pruge, preko neke ograde, vidiš ih, sjede, opušteno, „kulijana“, i kad nas je bilo dovoljno, kreće povik: „Hajmoooo!“ Pale se baklje, zasipamo ih kamenicama, idemo prema hotelu. Oni bježe unutra. Potpuno povlačenje, svi ti njihovi „huligani“, ljudi koji su, realno, kao i mi, ferka bi bila da su ostali napolju, ali oni bježe u hotel. Policajac tu stoji, ništa. Kaže: „Dosta je, momci, vidite da su pobjegli. Pobjedili ste.“ Ali, ‘ajde ti to objasni rulji. U tom trenutku i taj policajac ode sa kolegom, nigdjе više policije. Hoćemo da zapalimo autobus, rušimo sve… tipično za naš mentalitet huligana. Dim se širi, ništa se ne vidi. E onda, krenu kamenice po nama.
– Ja, kao i uvijek, budala. Gdje drugi bježe, ja idem naprijed. Kroz dim, kad sam vidio „mrcine“ kako im prilazim… sve u meni viče: „Gdje ćeš bolan, alo! Poginućeš!“ Ali ja idem dalje. Vidim da neki bježe, ali neki i idu naprijed. Najveći respekt za momke koji su ostali. Tada sam prvi put vidio formaciju „Terror Machine“, dva, tri reda s momcima koji drže stolice na glavi, četiri-pet u sredini bacaju kamenice, svi se pomjeraju u istom koraku. Znači, vojska. Kad im priđeš, ne možeš ih ni kamenjem ni ničim dohvatiti do glave. Ali ako te nogom strefe, to su borci, ljudi spremni da istrče na Mont Everest. Tu već i ja počinjem da usporavam. Nije pametno ići naprijed, ali ni oni još ne kreću. Ali kad su krenuli… nikad neću zaboraviti taj osjećaj. Svi u isto vrijeme: „AU!“, jedan korak. „AU!“, drugi korak. Dvojica mojih drugova su pored mene, ostale ne znam gdje su. Ako bježimo, p****, ako ostanemo, budale smo. Povlačimo se laganim korakom, dok nismo u sebi odlučili, staćemo. Batine sam i ranije dobijao, j***š batine, kako se kaže: „Batine su gotivna stvar, skontaš il’ si čovjek, il’ si p****“. Zadužim onu svoju palicu ona nije za glave, nego za tijelo. I vidim ih, kreću. Najvećeg čovjeka u životu što sam vidio, ide na mene. Šta ću, skočim preko druga, i udarim ga palicom s desne strane po rebrima, pa kako sam vraćao, i s lijeve strane. Ali kad me frajer podigao… mislim da sam letio, Bog te. Srećom, dolazim sebi brzo.
– Ovaj naš, što je bio sa mnom, zaletio se sam na njih, ne znam šta mu bi, ali je primio dobre batine. Ne znam stvarno šta je očekivao… Hvala Bogu, čovjek koji živi odmah iznad, u nekoj kući tamo, bez razmišljanja je pristao da ga odvede na urgentni, svaka mu čast, nikad nisam saznao ko je, ali respekt. Vraćam se, već je haos. Pola sata je prošlo od tog belaja, a meni se činilo da je trajalo samo minut. U povratku srećem i ove moje havere s kojima sam krenuo. Ali najjače od svega, u toj frci sretnem V.Š., koji mi hladno kaže: „Hoćeš u haustor da povučemo?“ E, rek’o, svašta.
– Vidim – prvi red i dalje stoji. E.K. maše onom katanom, oni ne smiju da priđu nikako. Drugi maše macolom, ali katana… ona nas je održala veći dio vremena. Okrenem se, vidim A.P, krvava noga, ide i on. Vidim, razni likovi idu nazad, ljudi više nemaju snage. Linije su nam odavno pale, sad je stvarno vrijeme za povlačenje. Nađem rođaka i havera, i krenemo nazad. Ali nemamo prevoz. Ako murija dođe, pušiona, ako ovi dođu, ja pravo prema policiji bježim. Prođe jedno auto, ništa. Drugo, ništa. Nailazi neka crna Alfa. Vičemo: „Stani! Stani!“ Momak ne konta šta je. Rođak, budala, skoči mu na haubu da ga zaustavi. Momak nas pusti, uđemo unutra. On živi tu negdje blizu i odbaci nas bukvalno do pumpe na Ciglanama. Nije htio ni marku da uzme, a mi mu uzeli veliku uslugu, ko bi te vozio tako. Svaka čast i njemu.
– Ulazim u pumpu, radnik me gleda i kaže: „Momak, šta ti je sa nogom? Operi to, idi u bolnicu, šta je to?!“ Kad sam pogledao, cijela noga krvava, rupa u nozi, kost se vidi! Ja ništa nisam ni osjetio, od adrenalina, svega što se dešavalo… nisam ni pogledao sat vremena šta mi je sa nogom. Kontam: ako odem na urgentni, možda policija tamo čeka. Ali me rođak nagovori: „Ma, j**** policiju, rana ružna do bola!“ A svakako sam i trebao da odem na urgentni da posjetim E.P, koga smo jedva izvukli iz batina, jer je sam završio razbijen. Dolazim tamo, nema još policije, ali ima Poljaka. Ulazim, kad mi prilazi neki Poljak, ono zvijerina. Reko, „Šta sad, neću se valjda i ovdje tući?“ A on mi pokazuje palčeve gore i kaže: „Good fight, good fight.“
– Iskreno, za nogu se nisam ni brinuo previše, bilo mi je bitno da vidim druga. Došao sam da pitam gdje je i kako je. Kažu mi da ne mogu još da ga vidim, tek sutra ili prekosutra, šiju ga, biće na poluintenzivnoj ili intenzivnoj, ne sjećam se tačno više. Meni na urgentnom očiste ranu, taj užasni otvor zašiju. Nije strašno, manji je otvor, ali opet, vidjela se kost. Valjda me kamen pogodio, ne znam tačno. Poslije toga sam otišao u kafić na Sedreniku, gdje su dolazili i ostali koji su išli sa mnom, jer mnoge u onoj frci nisam ni vidio, nisam znao ni da li su dobro. Gore nas dočekuju i TM Mahala i „Štrumpfovi“, zezanje sa njima, kažu: „Niste normalni.“ I tako, priče, komentari, svi u šoku, ali i smijeh.
– U kafiću smo ostali cijelu noć. Ujutru sam otišao do djevojke, istuširao se, presvukao, pa opet na urgentni. Drug mi završio sa trideset i nešto šavova, bukvalno natečen, modar, sve strašno izgleda. Sad je hvala Bogu sve u redu, ostaće ožiljak, ali ko i nema ožiljaka… I onda se otišlo na tekmu, i to je to. Mnoge stvari možda i nisam rekao, jer se čovjek ne sjeća svega. Ali ono čega se sjećam, bilo bi mi krivo da nisam otišao. I drago mi je što sam bio.
Ostaje nam da vidimo kako će izgledati susret Delija i navijača Leha, pogotovo što su navijači moskovskog Spartaka, koji su inače u bratskim odnosima sa Delijama, u dobrim odnosima i sa navijačima Leha, te bi to moglo uticati na razvoj situacije. Bilo kako bilo, biće vrlo zanimljivo na tribinama, prenosi Telegraf.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.