Prvo zlato na Eurobasketu: Reprezentacija Jugoslavije bez poraza pokorila Barselonu

Tog dana bilo je i važnijih vijesti.

Najveće svjetske redakcije, pripremale su naslovne strane o tome kako su egipatske i sirijske snage napale Golan i sve one teritorije koje je Izrael zauzeo u ratu 1967. godine. I u jugoslovenskim redakcijama brujali su telefoni jer su novinari spoljnopolitičkih redakcija morali dobro da provjere kakva je pozicija Jugoslavije u tome što će udžbenici istorije u budućnosti nazivati Jomkipurskim ratom.

Pamtili su dobri novinari kako je Tito odlučio 1970. da preskoči Naserovu sahranu i da u vrijeme ukopa u Beogradu primi Ričarda Niksona. Zapisivali su u svoje notese godinama kako su jugoslovenske diplomate ludele zbog bliskih veza Sovjetskog Saveza sa Kairom i Damaskom i finansijsko-oružanih transakcija na toj liniji. Ali su bili obaviješteni i kada je u Beograd iz Kaira sletio glavni egipatski obaveštajac Hafez Ismail, da Titu lično prenese pozdrave i poruku da će Egipćani kući poslati Sovjete.

Te rane jeseni 1973. godine, to je bio i jugoslovenski plan. Ali on nije uključivao tenkove. Samo jedan diverzantski odred u plavom, koji je prvih dana oktobra promijenio istoriju košarke na ovim prostorima. Ipak, vijest da je 6. oktobra Jugoslavija konačno postala šampion Evrope, ostala je u magli koju prave tenkovske gusjenice u pijesku.

Čovjek bi taman pomislio da su stvari u Ljubljani došle na svoje mjesto. Jugoslavija je postala prvak svijeta, o tome će se raspredati decenijama najljepše legende, snimaće se filmovi i serije i neće dozvoliti košarkaški hroničari da se na taj rezultat ikada uhvati patina. Glancaće se to svjetsko zlato i danas, puštajući da neki drugi metali u sjećanju oksidiraju. Jer ubrzo poslije tog turnira stvari su pošle naopako po Ranka Žeravicu i objašnjeno je da on započinje novi veliki projekat u Partizanu, a da je vreme da na klupu dođe njegov pomoćnik – Mirko Novosel.

Novog je selektora sačekao isti ambijent u kom je prve korake kao savezni kapiten pravio i njegov prethodnik. Nepovjerenje i glasno postavljanje pitanja – da li je dorastao?

Prve odluke koje je donio, samo su podgrijale medijsku frtutmu.

Novosel je paralelno sa poslom u stručnom štabu A reprezentacije, vodio i mlađe selekcije. Postao je šampion Evrope 1971. sa kadetima, a naredne godine taj rezultat je ponovio i sa juniorima. Dva imena iz sveske koja je pratila razvoj mladih jugoslovenskih igrača, prepisao je u novi notes, za najvažniji tim, Dragana i Željka, piše Mozzart Sport.

Tim svjetskih šampiona trebalo je zamijeniti i dopuniti novim, mlađim snagama, ali su se mediji u Jugoslaviji pitali je li prerano da taj Kićanović i taj Jerkov, obuku dres A tima. Pitali su se i je li taj Slavnić uopšte vrijedan, kada ga je Žeravica na reprezentativnim spiskovima obilazio u širokom luku. I može li, pobogu, Dalipagić poslije samo dve sezone u crno-bijelom dresu, dok je još maštao o Veležovom.

Srećom, Novosel nije imao takve dileme.

Proći će mnogo godina, a igrači će ga opisivati širokih zjenica. Kao trenera koji je izašao iz istog košarkaškog šinjela kao i njegovi veliki prethodnici i veliki nasljednici. Ali i kao trenera koji je svojeručno, natenane, taj isti šinjel parao, tako da postane za broj ili dva veći.

Jer upravo to je bilo potrebno Plavima.

Bili su prvaci svijeta. Igrali su finala Evropskog prvenstva i Olimpijskih igara. Ali nisu mogli da naprave iskorak i pobjede Sovjetski Savez u najvažnijim duelima. Nisu, još uvijek, osvojili zlato na prvenstvu Evrope. U herbarijumu upresovanih košarkaških lovorika, nedostajao im je najlepši cvijet.

– Avangarda. Bio je avangarda – objasnio je jednom Kapičić.

– Gajio je posebnu toleranciju za igrače. Mi smo navikli na čvrstu ruku i ona je, budimo pošteni, davala rezultat. Trener je komandant, a mi vojnici. Ipak, on je imao drugačiji način – istakao je Kapičić.

Slavnić, koga je Novosel sa 24 godine pozvao u reprezentaciju (a tih su dana mediji starim igrača proglašavali već kad navrši 22), objasnio je da je u toj potrebi i velikoj želji da se pobjede Sovjeti i prigrabi evropska košarkaška kruna, zanemarivano najvažnije.

Da je za pobjedu protiv Sovjeta na terenu, prvo potrebno pobijediti Sovjete u sebi. U svom sistemu.

– Naši najveći košarkaški umovi nisu mogli da ih pobjede jer su birali njihov način. Željeli su da igraju sa njima šahovsku partiju – govorio je Slavnić.

Novosel je imao drugačiju ideju

Stvari jesu u Ljubljani legle na svoje mjesto. Ali na Đurđevdan 1973. Bila je to druga pripremna utakmica protiv Sovjetskog Saveza u tom ciklusu i druga pobjeda. Pričalo se po Ljubljani tog dana da je na licima igrača izgledalo kao da im je veliki balast pao sa ramena. Da, to je moguće, pobijediti Sovjete i to ih nadigrati na svoj način.

Taj balast, ipak, spao je nešto ranije. Već prilikom prvih susreta sa Novoselom.

– Kod mene ključni igrači nikad nisu bili neki veliki snagatori -govorio je Novosel.

– Nego igrači koji misle. Brinuo sam o njima. Imao sam dovoljno svog igračkog iskustva, pa sam bio premazan svim mastima. Nisu mogli da me prevare, ali su od mene mogli da dobiju ljudsku pomoć.

Tako je selektor reprezentacije odlazio u Čačak da se pobrine da ne bude problema oko Kićanovićeve mature i klackao se razdrndanim fićom do Tuzle, da definitivno odgovori Mirzu Delibašića od ideje da između košarke i tenisa odabere ono drugo. Bio bi haram.

– Stvorilo je kod njih to osjećaj da mogu da mi vjeruju. I da ja vjerujem njima. A nema ništa ljepše od slobodnog igrača – pričao je legendarni stručnjak.

Poslije prvog kola Eurobasketa u Barseloni, Mundo deportivo je napisao da je “poraz od šest razlike od istinskih jugoslovenskih kolosa uspjeh španske reprezentacije”. Iste one koja je, iznenadivši u polufinalu Sovjete, sačekala Plave u finalu. Na putu do finala Plavi su išamarali Grke. Pa čupali živu glavu i čuvali leđa protiv Bugara koji su imali i dvocifrenu prednost. A onda je uslijedio najteži test.

Italijani su predvođeni Meneginom i Serafinijem vodili i više od deset razlike, u utakmici koja je otišla u dva produžetka. Novoselov tim nije mogao da odgovori pod košem na pritisak Azura i nikako nije mogao da se pojavi jedan igrač koji će preuzeti utakmicu u svoje ruke. Kada se lomilo, ko je napravio dva ključna poteza? Dragan i Željko iz Novoselove sveske za razvoj mladih igrača.

Kićanović je pogodio dva ključna bacanja, a Jerkov presjekao živu loptu i Jugoslavija je slavila. Sve nakon toga, bilo je hladna voda. I Francuzi i Čehoslovaci i domaćini, čija je štampa slavila jednocifrene poraze od Novoselove ekipe.

Sudbina je bila da se Sovjeti ne nađu oči u oči sa Jugoslovenima u finalu u Barseloni, ali nije bilo do sudbine i viših sila u svim budućim susretima. Od tog turnira do raspada obje zemlje, sastali su se na velikim turnirima 12 puta. Jugosloveni su ostvarili 11 pobjeda.

Već dvije godine nakon Barselone, Novosel je u Beogradu odbranio zlato, dodatno podmladivši tim u koji je uveo Mirzu i Nikšićanina Žižića. U finalu Olimpijskih igara u Montrealu, odredio je da Jerkov zaustavi Tkačenka. Jugoslovenska štampa našla je prigodnim da tu pobjedu oslika biblijskom pričom o Davidu i Golijatu. Samo što – osim po visini te večeri, ili ranom jugoslovenskog jutra – Jugoslavija više ni protiv koga nije bila David na košarkaškom terenu.

Od 1973. godine do onog čuvenog turnira u Rimu 1991. godine, nije prošao nijedan Eurobasket bez jugoslovenske medalje. Dječaci koji su razrogačenih očiju gledali Dragana Kićanovića kako mu oko vrata kače zlatne medalje, bili su očarani njegovom aurom kada ih je kao direktor dovodio u Partizan i gradio tim koji će i kada godine, skakavci i idioti pojedu Jugoslaviju, u sebi nositi košarkaško naslijeđe divova.

I koji će ga, što je još važnije obogatiti i učiniti sastavnim dijelom jugoslovenske i srpske košarkaške budućnosti. Onih trenutaka koje živimo pred svaki Eurobasket – mnogo više nego pred bilo koje drugo takmičenje – željeći da se ponovo doživi ona ista radost. Ono što je ugrađeno u kolektivno nesvjesno one godine kada je Johan Krojf u Beogradu podigao pehar pobednika Kupa evropskih šampiona.

Više od pola vijeka kasnije, u dresu reprezentacije Srbije ponovo igra centar koji prkosi stereotipima svojom kreativnošću i košarkaškom genijalnošću. Ponovo je u bekovskoj liniji autsajder. Ili nekoliko njih. Ponovo je balast čekanja na zlato veliki, ali Plavi opet osjećaju slobodu. A nema ništa ljepše od slobodnog igrača, što je Novosel uvijek isticao. I Bliski istok ponovo gori, ostavljajući u magli koju prave tenkovske gusenice u pijesku, sve druge vesti. I opet redakcije bruje u ritmu pločnika.

Ali tog dana, ako se opet dogodi neće biti važnije vijesti. Ni ljepšeg zraka.