Nekadašnji fudbaler Veleža, Hajduka i reprezentacije Jugoslavije dobio je priznanje u gradu u kojem je ostavio veliki trag. Naime, predstavljen je mural njemu u čast. Ovaj rođeni Mostarac je za Hajduk igrao od 1981. od 1986. odigrao 198 utakmica i dao je 63 gola.
U ovom tekstu koji prenosi Dnevno.hr prisjetili su se fudbalskog genija koji je opčinjavao publiku svojim maštovitim kreacijama, ali je i šokirao svojim katkad nezgodnim ponašanjem.
Kako bilo, Blažo Slišković je bio ona vrsta igrača koja danas, u periodu najnapornijeg fizičkog fudbala, polako nestaje.
Slišković je bio fini, plemeniti vezni igrač koji je u svojim nastupima koristio maštu kao glavno oružje.
Hajduk umjesto beogradskih ponuda
Francuski novinari dali su mu čak i nadimak “balkanski Maradona”. Fudbal je počeo trenirati u rodnom Mostaru gdje je pružao sjajne partije za Velež, sve dok se najjači klubovi bivše Jugoslavije nisu zainteresovali za njega. Najuporniji, a i zaista izdašan bio je splitski Hajduk koji ga je doveo u svoje redove.
Uistinu, kad je iz Veleža dolazio u Hajduk 1981. godine o njemu se govorilo i u Saboru Republike Hrvatske, bilo je skandalozno da jedan transfer toliko vrijedi u tadašnjem socijalističkom okružju, na glas se govorila njegova plata, odšteta Veležu, stan i zemljište u Brelima. U Hajduku je igrao izvrsno i u evropskim kupovima, ali nažalost zbog stalnog osipanja ekipe nije s Hajdukom osvojio niti jedan naslov, tek Kup 1984. godine.
U finalu protiv Crvene zvezde, tada je beogradskom klubu u prvoj utakmici dao gol iz kornera. Na golu je bio Tomislav Ivković. U prvoj finalnoj utakmici bilo je 2-1 za Hajduk, u drugoj u Beogradu nije bilo pogodaka. Sliškoviću su predviđali blistavu karijeru, nije ni ovako bila loša, no splet okolnosti, od njegovog nediscipliniranog ponašanja pa do teških povreda koštale su ga većih uspjeha. Svakako, najgori trenutak karijere mu je lom noge u utakmici za Hajduk protiv Beograda u gostima. Izvjesni Dimitrijević i Serpak divljački su startali na “Baku”, kakav je bio nadimak Sliškoviću, i slomili mu nogu. Bez da su dobili i žuti karton. Zbog te povrede i dugog oporavka Slišković nije otputovao s reprezentacijom na Svjetsko prvenstvo u Španiju 1982. godine.
Odgovarao na pitanja o mostu
Prije nekoliko godina dao je intervju za „Nedjeljnik”. U veoma živopisnom razgovoru Sliškoviću su bila postavljana teška pitanja. Pa, i ono kako je reagovao na rušenje Starog mosta u Mostaru tokom rata u Bosni i Hercegovini. Što je za mene značilo rušenje tog mosta? Pa bila je to tužna slika. Samo znaš što? Ako je, i samo ako jest, istina da je most služio za prevoz oružja za Armiju BiH, drago mi je da je srušen. Ne zbog vojske, nego zbog oružja. Ja bih vam isto rekao da je HVO vozio oružje preko tog mosta. Tako je spašeno možda nečijih sto života. A jedan ljudski život ne vrijedi stotinu starih mostova. Dao bih sto jeb**** mostova za jedan život.”
“I znate poantu? U Mostaru su svi ostali mostovi srušeni, svi su porušeni. Samo oni koji za njim žale toliko, žale jer su ga Turci napravili. Zato. Oni u tome vide smisao, kao što neki drugi vide smisao u tome da je neki most sagradila Austro-Ugarska. I za to vrijeme im nije žao deset hiljada ljudi. Kažu da je most simbol. Da. Ali evo, napravili su nove. Treba objektivno gledati na stvari. Takvih priča o simbolima u Mostaru ima mnogo, a o objektivnim stvarima niko ne govori – rekao je Slišković.
Džaja najpošteniji
Na pitanje kakvi su bili razgovori s njime i tko je sve razgovarao s njime prije nego je otišao u Hajduk Slišković se otvorio: “Džaja je ovdje bio najpošteniji. Rekao mi je – Baka, ne mogu parirati Hajduku s novcem. Mogu ti obećati vilu na Dedinju, ti biraš koju želiš, a ja ti obećam 90 utakmica u reprezentaciji. Kad mi je to rekao, začudio sam se. Tada sam tek počeo igrati za reprezentaciju, razmišljao sam: kako mi to možete obećati? A ja mu kažem – ne treba mi kuća, imam veliku vilu kao što je tvoja u Mostaru. A za reprezentaciju, kako bude.”
“I Partizan je ponudio novac, razgovarao sam i s njima. Dinamo takođe. Ali izabrao sam Hajduk. Poslije sam tek shvatio da mi je Džaja rekao istinu i da mi preko Miljanića može garantovati 90 utakmica, ali mi je drugo bilo važno. Hajduk me jako želio. Ne vrijedi to ni pričati, ali imali su najviše crnog novca od cijele velike četvorke, unesenih u državu, i bili su spremni učiniti sve da ja dođem. I što je najvažnije, bili su mi blizu kuće”.
Slišković je važio kao pravi boem, pravila sportskog života za njega nisu postojala, često je bježao iz karantina te sa priprema za jugoslavensku reprezentaciju, za koju je upisao tek 26 nastupa i dao samo 3 gola. Njegova utakmica života za reprezentaciju bila je protiv Italije 1984. u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Los Angelesu, kada je od pet pogodaka on postigao dva gola, a za dva asistirao.
Imao svoje mušice
Uprkos sjajnim fudbalskim predispozicijama Slišković je imao svoje mušice, često je zalazio u kafane, kafiće, restorane, kazina, imao je ljubavnih afera, a znao je reći da nije otišao na put s ekipom jer se “zaključao u stanu i potom zaboravio gdje je ključ”.
Nakon transfera iz Hajduka igrao je u italijanskoj Pescari, francuskim klubovima Olympiqueu, Lensu i Mulhouseu, nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske postaje član Hrvatskog Dragovoljca, a karijeru završava u Mostaru u svom Zrinjskom.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.