Tokom razgovora sa Morganom, koji je Novaku pomenuo Janika Sinera i Karlosa Alkarasa, odnosno da li dio njega misli da ne može da se takmiči više sa njima, Srbin je rekao:
– Da, ja ne mogu, zato sam i rekao, kao, u smislu tranzicije, znaš, mentalno, jer svjestan sam šta se dešava. Mislim, svjestan sam da su ovi momci, moj najbolji nivo sada, njihov najbolji nivo sada, oni su bolji. Uvijek sam pokušavao da budem veoma oprezan, i nije uvijek moguće biti veoma pozitivan i optimističan, očigledno. Ali bio sam, treniran sam od malih nogu da mislim veliko o sebi i da njegujem samopouzdanje, jer će to na kraju, bilo da je riječ o sportu ili bilo čemu drugom u životu, donijeti nagrade. I, omogućiti ti da slijediš svoj san. I u osnovi, da se ne zadovoljavaš nikakvim granicama – rekao je Đoković, prenosi Telegraf.
Ubrzo se osvrnuo na svoje teško djetinjstvo i probleme u odrastanju.
– Znaš, u mom djetinjstvu je bilo granica svuda. Dolazim iz zemlje koja je bila razorena ratom, sankcijama, embargo, tenis, nulta tradicija tenisa u našoj zemlji. Tako da, najskuplji sport, oskudica i siromaštvo moje porodice i svih ostalih porodica u našoj zemlji, većine porodica. I tako sam izabrao najskuplji sport i tako 99 odsto ljudi su se očigledno smejali nama, i kada kažem nama, prvenstveno mislim na oca i mene. Moj otac i ja. Moj otac je vjerovao, vrlo često, više nego što sam ja vjerovao u sebe. Kasnije sam vjerovao da do određenog stepena sam ja Supermen, da se nikada ne mogu povrijediti, da nikada ne mogu biti slab, itd. Ali, dobio sam šamar od realnosti posljednjih par godina i, i, nije kao da plaćam cijenu, već samo upoznajem ovo novo poglavlje – podvukao je Novak.
Morgan je zatim pomenuo Kristijana Ronalda i njegov slučaj kada je bio bukvalno fizički gladan. Priču o čekanju u redu iza Mekdonaldsa, samo da bi dobio besplatne burgere jer je bio tako gladan dok je bio u Lisabonskoj akademiji.
– Nisam znao za Kristijanovo iskustvo čekanja u redu i bukvalno gladovanja. Imam nešto slično. Imao sam, mislim, možda šest, sedam godina. I imali smo dva rata devedesetih. Imali smo raspad Jugoslavije, a onda smo imali bombardovanje 1999. Tako da, između početka devedesetih, kada je počeo rat, i kraja devedesetih, imali smo embargo. Ta iskustva, životna iskustva, bila su vrlo stvarna. I to je učinilo moj put još posebnijim, u smislu da cijenim život i sve što mi je život i Bog dao, mnogo više zbog mog odrastanja – istakao je Novak.
Istakao je da ne žali ni za čim u svojoj karijeri, i da mu je drago što nikad nije skrenuo sa svog životnog puta.
– Obično ne volim da se osvrćem na to sa velikim osjećajem, kako da kažem, ne tuge, ali u smislu da ne želim da se žalim na to ili kukam na to, jer vjerujem da svako nosi krst na svojim leđima koji mu je suđeno da nosi. Tako da je moj put moj jedinstven, lični put kroz koji sam morao da prođem. I to me je učinilo onim što jesam. Tako da sam veoma zahvalan na tome. Jer kada si u sumnji šta sutra donosi, ne samo za sebe već i za cijelu porodicu i za svoj grad, za svoju zemlju, i da li ćeš moći da preživiš sljedeći dan, suočavanje sa meč loptom u Grend Slemu nije tako teško – zaključio je Novak.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.