Iako je igrao 50-tih godina prošlog vijeka, Šandor Kočiš je ostavio neizbrisiv trag u istoriji ovog sporta. Statistički gledano, Kočiš je najbolji strijelac u istoriji fudbala.
U dresu reprezentacije Mađarske na 68 utakmica je postigao 75 golova, odnosno imao prosjek 1,10 golova po meču. Odmah iz njega je čuveni Nijemac Gerd Miler koji je na 62 utakmice postigao 68 golova, odnosno imao prosjek 1,09 golova po meču.
Kočiš je bio jedini igrač na svijetu koji je postigao sedam het-trikova za nacionalni tim.
Zlatna glava
Životna priča jednog od najboljih mađarskih fudbalera bila je previše tužna, nije mogao da se izbori sa sudbinom koja ga nije milovala, te ga je od zvijezda bacila pravo na muke koje nije imao snage da istrpi.
Kočiša su mnogi znali po nadimku “Zlatna glava”, jer je golove postizao i lijevom i desnom nogom, ali i glavom što je u to vrijeme bilo mnogo rjeđe nego danas. Engleska štampa je jednom objavila naslov “Glava Šandora Kočiša druga je na svijetu, odmah poslije Čerčilove”.
Od malena u fudbalu
Šandor, koji je u djetinjstvu nosio nadimak “Kocka”, rođen je u Budimpešti 21. septembra 1929. godine. Otac stolar mu je napravio prve cipele za fudbal i krpenu loptu sa kojom je vježbao svaki dan do svoje 16-te godine. Vježbao je sa obje noge, i to tako da lopti nije dozvoljavao da padne na zemlju. Sa 16 godina, odmah po završetku Drugog svjetskog rata je počeo da trenira u Ferencvarošu. Tako je proveo četiri godine i na 84 utakmice postigao 67 golova. Od 1950. godine je igrao u Honvedu, gdje je do 1956. godine na 160 utakmica postigao 177 golova.
Prvi koji se otisnuo u inostranstvo
Postao je prvi igrač koji je zaigrao u inostranstvu, i to silom prilika. Te 1956. godine u Budimpešti je izbio ustanak, Sovjeti su intervenisali, a reprezentativci koji su bili na turneji u inostranstvu nisu htjeli da se vrate. Boje tadašnjeg “Jang feloa” iz Ciriha je nosio godinu dana, a zatim otišao u Barselonu, gdje je boravio od 1958. do 1965. godine kada se i penzionisao. U isto vrijeme boje Reala je branio čuveni Ferenc Puškaš, saigrač iz reprezentacije.
Držao kafane i odao se alkoholu
Oprobao se kao trener, ali nije ostavio naročit trag. U Barseloni je otvorio dvije kafane, “Zlatna glava” i “Plavi Dunav”, gdje se potpuno odao alkoholu. Njegovo druženje sa alkoholom je počelo još tokom karijere, jer nije mogao da se nosi sa velikim pritiskom, a kao penzioner je samo “dodao gas”.
Godine 1974. konstatovana mu je tromboza, nedugo zatim amputirana noga. Onda rak želuca, pa na kraju leukemija. Već je bio teško bolestan kada je krajem sedamdesetih posljednji put kročio u domovinu i čuo onaj čuveni zvuk violina na ulicama Budimpešte. Kažu da to ne može da se opiše riječima, prenosi Kurir.
Posljednji dani života
Posljednje dane života je proveo na klinici “Kiron” u Barseloni. Bio je 22. jul 1979. godine kada je svijet šokirala vijjest – Šandor Kočiš je skokom sa četvrtog sprata počinio samoubistvo. Mnogi, međutim, sumnjaju u zvaničnu verziju i smatraju da se slučajno okliznuo i pao. Do dan danas nije do kraja razjašnjeno šta se tačno desilo. Imao je samo 49 godina.
Samo nekoliko sati ranije, tokom redovne vizite, Kočiš je bio neobično raspoložen i blago nasmijan. U policijskom izvještaju zabilježene su njegove posljednje riječi: “Pa, sestro, danas se već osjećam mnogo bolje”. Smrti se plašio i to nije krio, samo je želio još jednom da poleti – tako je glasilo prvo javljanje španskih medija ispred bolnice.
Šandor Kočiš po svim kriterijumima spada u najveće golgetere od kada je fudbala, a po mišljenjima mnogih stručnjaka nema mu ravnog.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.