Roditelji joj ranjeni u ratu: Gordana Petković preživjela Oluju, pa nakon toga strašnu nesreću

 U teškoj saobraćajnoj nesreći u kojoj je izgubila prijateljicu Mariju Pavlović, sama je zadobila brojne prelome ruke, rebara i jagodične kosti.

Tri godine kasnije, uprkos svemu, stala je među stative reprezentacije Srbije na Svjetskom prvenstvu i ostvarila san koji mnogi nisu vjerovali da je moguć.

Pred duel sa Urugvajem, koji je Srbija ubjedljivo dobila na startu Mundijala, govorila je zašto je nastavila da se bori – za sebe, za svoju ćerku, za svoj sport.

– Morala sam. Znala sam da zbog kćerke moram da se vratim, a nisam imala predstavu kako – bila sam skroz polomljena. Samo sam željela nazad na teren, to je moj život – priča Gordana, prisjećajući se dana koji su je umalo udaljili od rukometa zauvijek.

Povratak koji je mogao da je košta karijere

Iako je bila ozbiljno povrijeđena, vratila se treninzima svega nekoliko mjeseci poslije nesreće. Danas priznaje u velikom intervjuu za Mondo – pogriješila je.

– Skinula sam gips poslije dva i po mjeseca i odmah se vratila. Branila sam iako mi ruka nije bila zarasla kako treba. Na kraju su ljekari morali ponovo sve ispočetka – operacija, terapije, novi početak – rekla je Gordana.

Ali Gordana nikada nije znala da odustane. Godinama je dominirala u domaćoj ligi, a prošle sezone u dresu Crvene zvezde postala je najbolji golman šampionata. Uslijedio je i dugo čekani poziv u reprezentaciju, gdje je ponovo zaigrala rame uz rame sa kumom Jovanom Risović.

Debi u 34. godini

– Iskreno, pomirila sam se da se to možda nikad neće desiti. Radila sam, trenirala, davala maksimum, a onda je došlo i to – poziv, debi, reprezentacija. Bila je trema, ali ona pozitivna. Znala sam da tu šansu moram da iskoristim – istakla je Gordana.

Prve minute u dresu Srbije upisala je u kvalifikacijama protiv Litvanije i Ukrajine, a sada je na Svjetskom prvenstvu potvrdila da pripada eliti – upisala je četiri odbrane i dala veliki doprinos pobjedi nad Urugvajem.

Preživjela je Oluju

Gordana ne nosi samo ožiljke saobraćajne nesreće. Rođena u Kninu, sa samo četiri godine izbjegla je sa porodicom tokom „Oluje“.

– Takve stvari te ojačaju. Moji roditelji su ranjeni u ratu. Naučiš da sve prođe i dobro i loše. Bitno je ostati na nogama – naglasila je Gordana.

Zato je, kaže, nikad nisu slomile ni kritike ni osporavanja.

– Uvijek je bilo: ‘Ma, to je samo srpska liga.’ Drugi su dobijali šansu, ja ne. Ali vjerovala sam da će se moj rad vratiti. I jeste – možda kasnije, ali baš onda kada treba – objasnila je.

Najveći uzor – Katrina Lunde

Danas trenira uz legendarnu Norvežanku Katrinu Lunde, najbolju golmanku u istoriji ženskog rukometa.

– To je ostvarenje sna. Ona je nivo više – profesionalizam, disciplina, sve. Gledam je i učim. Želim da opravdam svaku šansu koju dobijem pored nje.

Najveći navijač čeka je kod kuće

I dok na terenu deluje nepobedivo, priznaje da joj je najteže pao rastanak sa devetogodišnjom kćerkom.

– Bilo joj je žao, nije joj jasno koliko je ovo veliko. Pitala je: ‘Mama, mjesec dana? Kad ćeš doći?’ Ali trudim se da shvati da je ovo važno i da mama mora da bude jaka – zaključila je Gordana.