Fudbal

Nekima je donijela sreću, a nekima tugu: Fudbalska 2025. je bila jako uzbudljiva

Ne pamtimo rekapitulaciju jedne fudbalske godine koju je, pored svih uspjeha i dostignuća, obilježila jedna tragedija.

Nekima je donijela sreću, a nekima tugu: Fudbalska 2025. je bila jako uzbudljiva
FOTO: ADAM VAUGHAN/EPA

Da ne dužimo, već odmah pređimo na momente koji su najglasnije odjekmuli duž fudbalske javnosti.

Diogo Žota (1996-2025)

Diogo Žota je bio u autu sa bratom Andreom (26), kada je sletio sa auto-puta A-52 na 65. kilometru u blizi opštine Palasios de Sanabrija. Obojica su stradala na licu mjesta.

Guma je pukla i nije bilo spasa za oca troje djece koji se neposredno prije toga vjenčao.

U trenutku smrti Žota je bio član Liverpula u koji je stigao 2020. godine i od tada je na 182 utakmice postigao 65 golova. Osvojio je Premijer ligu, FA kup i dva Liga kupa, piše B92.

Pročitajte još

Klub se od svog igrača odužio kako dolikuje. Dres sa brojem 20 se više neće nositi, a njegove preostale dvije godine ugovora su isplaćene porodici. Tragedija je ujedinila cjelokupni fudbalski svijet na Ostrvu, te Žotine bivše igrače koji su na ovaj ili onaj način odali počast svom prijatelju.

Među svim onim koji su ove sezone proslavljali golove u Žotinom stilu, njegova smrt je najviše pogodila Rubena Neveša koji je od tada stalno na relaciji Rijad-Porto kako je na sebe preuzeo brigu o Žotinoj porodici.

U njegovom rodnom gradu već postoji teren koji nosi njegovo ime, a koji je prvi izgrađen u okviru novog trening centra Fudbalskog saveza Porta.

Tokom karijere je igrao i za Pasoš Fereiru, Atletiko Madrid, Porto i Vulverhempton. Za Portugal je nastupio 49 puta i postigao 14 golova, osvojivši dva puta Ligu nacija.

Vječni pozdrav, Diogo.

Arnold i Salah saga

Ni druge nesreće, doduše daleko manje, nisu zaobišle Liverpul.

Vijesti sa “Enfilda” u 2025. godini koje su punile naslovne strane je bilo puno, a pogodovalo je koncentrisanoj pažnji javnosti i to što su bile ravnomjerno raspoređene.

Od zime do ljeta se pričalo o odlasku Trenta Aleksandera-Arnolda, potom o rekordnim pojačanjima, transfer sagama i njihovom slabom učinku, dok je godinu zatvorio Mohamed Salah.

Iako će, čini se, dvojica stubova modernog Liverpula doživjeti sličnu sudbinu i na neslavan način napustiti klub, uradiće to opet na potpuno drugačije načine.

Arnold je otišao kao Majkl Oven svojevremeno, prezren do mjere da su šanse povratka minimalne, dok se Salah uprkos javnom istupu doima i dalje kao heroj “crvenih”.

Ništa više sreće nisu imali ni kod dolazaka. Dva puta je Liverpul ljetos obarao rekord Premijer lige, najpre za Florijana Virca, a potom i Aleksandera Isaka.

Nijemac je sa protokom vremena sve bolji, dok će na Šveđanina morati da sačekaju još malo nakon što je doživio novu težu povredu. Ono što je viđeno do sada nije dovoljno…

FOTO: PETER POWELL/EPA
FOTO: PETER POWELL/EPA

Klinci na “krovu” Evrope

Zaokret u filozofiji koji je doneo instant uspjeh.

Malo ko je očekivao da ćemo danas govoriti o Pari Sen Žermenu kao šampionu Evrope nakon samo jednog ljeta u kom su okrenuli leđa velikim zvijezdama, te se usmerili na one mlađe i što je još važnije – one koji se uklapaju u sistem.

Luis Enrike je i dao sve ovom timu što je postigao u 2025. godini, ali ga uporedo koristio kao i način da prebrodi ličnu tragediju. Suvišno je reći da je uspeh zaslužan.

PSŽ je bio ubjedljivo najbolja ekipa, u finalu ostvarivši nad Interom najubjedljiviju pobejdu u istoriji finala (5:0).

Na putu ka finalu su izbacili tri predstavnika najjače lige svijeta, od čega su dva u tom trenutku bila najbolji u Premijer ligi – Liverpul i Arsenal.

Lider je bio, nije moglo drugačije, fudbaler kog su davno otpisali kao vječitog talenta. Usman Dembele iza sebe ima sezonu života u kojoj je proglašen za osvajača Zlatne lopte.

U konkurenciji Rafinje, Lamina Jamala i Mohameda Salaha prije svih, Dembele je sa svojim timom uradio najviše i na kraju ponio epitet najboljeg.

fudbaleri PSŽ sa trofejom interkontinentalnog prvaka
FOTO: NOUSHAD THEKKAYIL/EPA

Svjetsko klupsko prvenstvo u novom ruhu

Novo planetarno takmičenje je imalo svoju premijeru u godini za nama, a kao pionirska destinacija su odabrane Sjedinjene američke države.

Broj učesnika je bio značajno veći – čak 32 kluba se borilo za titulu prvaka svijeta, a na kraju je na vrhu ostao Čelsi. “Plavci” su u finalu savladali baš Pari Sen Žermen i to komotno (3:0) nakon što su ovi lako izašli na kraj sa Bajernom i Realom.

Od 14. juna do 13. jula se odužilo ovo takmičenje,  pre finala na “MetLife” stadionu od 82.500 mesta u Nju Džerziju.

Igralo se u ukupno 12 arena širom SAD, od Los Anđelesa, preko Šarlota, Filadelfije, Majamija, Sijetla, Orlanda, Atlante, Sinsinatija, Nešvila i Vašingtona…

Najveća iznenađenja su napravili fudbaleri Fluminensea i Al Hilala eliminisavši u osmini finala Inter, odnosno Mančester siti, prije nego što je brazilski klub trijumfovao u međusobnom okršaju za polufinale.

Fluminense je zapravo bio i jedini neevrposki tim među četiri najbolja. Od 12 sa Starog kontinenta, koliko ih se nadmetalo u SAD, njih devet je stiglo do nokaut faze.

FOTO: JUSTIN LANE/EPA
FOTO: JUSTIN LANE/EPA

Kraj dugog čekanja za engleski trio

Bolonja je prvi put od 70-ih slavila u Kupu Italije, a Go Ahed Iglsi u Holandiji posle skoro punog veka. Ipak, ono što se dešavalo u Engleskoj ove godine je zasijenilo ta dešavanja.

Čak tri tima su prekinula duge postove, a niko nije imao duži od Kristal Palasa koji je sa Oliverom Glaznerom podigao prvi trofej u klupskoj istoriji.

Tim iz južnog dijela Londona je na sa “Vemblija” na “Selhurst” vratio trofej najstarijeg takmičenja na svijetu FA kupa, pobjedivši u velikom finalu Mančester siti.

Neki od vas će možda reći kako prvi trofej kada već bili šampioni u trećem i drugom rangu engleskog fudbala, ali u Engleskoj na domaćoj sceni postoje samo tri važna trofeja, neko bi rekao čak i dva nauštrb Liga kupa.

Za onaj četvrti, najnebitniji, su kao osvajači FA kupa fudbaleri Kristal Palasa igrali i osvojili ga još jednom na očigledno taličnom “Vembliju”. U vitrine kluba je stigao i trofej Komjuniti Šild, samo nekoliko mjeseci poslije prvog, a nakon 119 godine bez i jednog.

Njukasl je drugi na ovoj listi, nakon što su u martu u finalu Liga kupa savladali Liverpul i tako poslije 70 godina sebe mogli da proglase za šampione nečega.

Kao i u slučaju Palasa, nećemo računati niželigaške trofeje, pa ni “pokojni” Intertoto kup koji je generacija Skota Parkera, Majkla Ovena i Demijena Dafa osvojila.

Naposljetku, het-trik engleskih klubova je kompletirao Totenhem uprkos katastrofalnoj sezoni na domaćoj sceni. U Ligi Evrope je to bilo daleko bolje, te su osvojili prvi evropski trofej od sezone 1983/84, a prvi generalno nakon 17 godina.

FOTO:  LUIS TEJIDO/EPA
FOTO: LUIS TEJIDO/EPA

Paunović in, Piksi aut

Srbija je propustila odličnu šansu da se domogne baraža za Evropsko prvenstvo, te iako je sačuvala elitni status u Ligi nacija odlazak Dragana Stojkovića bio neminovan.

Nakon sijaset preokreta, srpsku seniorsku reprezentaciju je preuzeo čovjek koji je donio najveći uspjeh u istoriji srpskog fudbala od osamostaljenja, te neko oko koga se, reklo bi se, stvorio konsenzus.

Veljko Paunović je preuzeo tim u ne pretjerano povoljnom i tranzitnom periodu, te iako uvodne dvije utakmice nisu napravile neki pomak u odnosu na eru njegovog prethodnika, treba biti svjestan da će i njemu biti potrebno vrijeme.

FOTO: FUDBALSKI SAVEZ SRBIJE
FOTO: FUDBALSKI SAVEZ SRBIJE

Njega će imati na pretek, kako Srbiji predstoji najduža pauza u posljednjih 12 godina. Naredni izazov je tek Liga nacija koja počinje u septembru. Žrijeb za grupe obaviće se u februaru 2026.

Tek tada će biti na programu prvi zvanični mečevi, što će od 16. novembra ove godine, kada je odigran  meč protiv Letonije, biti punih 10 mjeseci pauze za naš nacionalni tim.

Posljednji put je reprezentacija Srbije toliko dugo pauzirala 2014. godine, kada se nije plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Poslije toga su išli u Rusiju, pa Katar, a sada će Mundijal ponovo proći bez srpskih igrača.

Valjda će Paunović za to vreme uspjeti da u nacionalni tim vrati i one koji su precrtani.