Maestralna u svakom pogledu: Evo ko je zapravo lijepa Andrea Petković, za Đokovića imala da kaže samo jedno

Dok su druge učile kako da se predstave sponzorima, ona je učila kako da razumije svijet. A dok su mnoge karijeru završavale u tišini, Andrea je iz sporta izašla glasno, dostojanstveno i pametnije nego što je u njega ušla.

Rođena 9. septembra 1987. godine u Tuzli, u tadašnjoj Jugoslaviji, Andrea je već sa šest mjeseci sa roditeljima otišla u Njemačku. Odrasla je između dva identiteta – balkanskog temperamenta i njemačke discipline i upravo taj spoj učinio ju je drugačijom od samog početka.

Porodica kao temelj

Njen otac Zoran Petković bio je bivši jugoslovenski teniser i član Dejvis kup reprezentacije. Tenis joj nije nametnuo, već joj ga je predstavio. Andrea je prvi put uzela reket sa šest godina, ali nikada nije bila dijete koje je gurano ka slavi. Završila je srednju školu, položila maturu (Abitur), i tek tada se potpuno posvetila profesionalnoj karijeri.

Majka Amira radila je kao stomatološka asistentkinja, mlađa sestra Anja studirala, a porodica je uvijek insistirala na obrazovanju, a ne samo na sportu.

Andrea je odrasla u kući u kojoj se pričalo više jezika, čitalo mnogo knjiga i u kojoj se uspjeh nije mjerio samo medaljama.

Devojka koja je čitala Getea između mečeva

Dok su druge teniserke slobodno vrijeme provodile u šopingu, Andrea je nosila knjige Getea, Oskara Vajlda i eseje o filozofiji. Upisala je političke nauke na daljinu, paralelno sa profesionalnim tenisom.

Kasnije je govorila:

„Tenis mi je dao tijelo, ali knjige su mi dale glavu.“

U svijetu u kojem se sportistkinje često svode na izgled, Andrea je bila žena koja je željela da razumije politiku, društvo, identitet, migracije i kulturu.

Karijera puna vrhova i padova

Bila je deveta na svijetu. Igrala četvrtfinala i polufinala grend slemova. Osvojila sedam WTA titula. Pobijedila najbolje igračice svog vremena. Ušla u istoriju njemačkog tenisa.

Ali njena karijera bila je obilježena i povredama koje bi mnoge slomile: kidanje ligamenata, povrede kičme, operacije, rehabilitacije koje su trajale mesecima. U jednom trenutku pala je ispod 200. mjesta na svijetu.

Tada je prvi put razmišljala da odustane.

Slala je mejlove redakcijama, političarima, časopisima – raspitivala se za prakse, za nove početke. Imala je plan B. I to joj je dalo snagu da se vrati.

I vratila se.

I ponovo ušla u top 20.

I ponovo osvajala turnire.

Njena druga karijera – ona medijska

Andrea je jedna od rijetkih sportistkinja koja je paralelno gradila medijski identitet. Vodila je YouTube vlog „Petkorazzi“, pisala kolumne, dnevnike sa turnira, eseje o sportu, strahu, identitetu i pritisku.

Nije se trudila da bude savršena. Bila je iskrena.

Pisala je o anksioznosti. O sumnjama. O tome kako je teško biti jaka kada svi misle da jesi.

Zato su je ljudi voljeli.

„Ja sam Njemica, ali mi je duša srpska“

Andrea nikada nije bježala od svojih korijena.

– Ja sam očigledno Njemica, ali moja duša je srpska. Ja sam emotivna, vatrena, impulsivna. To nisam naučila u Njemačkoj – govorila je ona.

Govorila je srpski, njemački, engleski i francuski. Nosila Balkan u temperamentu, a Evropu u razumu.

O Novaku – bez mita, ali sa poštovanjem

Kada danas govori o Novaku Đokoviću, Andrea to ne radi kao navijač, već kao neko ko ga razumije iznutra.

– Nikada više neću reći da je Novak star – rekla je.

Objasnila je da mi, obični ljudi, ne možemo da razumijemo sportistu koji prevazilazi biologiju.

– On nije normalan čovjek. On radi vanzemaljske stvari. I to mislim kao najveći kompliment – otkrila je ona svoje mišljenje.

Njena analiza nije senzacionalistička, već ljudska. Govori o tijelu, strahu, mišićima, biologiji, ali i o mentalnoj snazi.

“Ako ostane zdrav – može sve.”

O kraju jedne ere

Ceremonija oproštaja Rafaela Nadala ju je rasplakala.

– Više mi je bilo tužno nego lijepo. Trojica su već otišla. Ostao je samo Novak – rekla je ona.

U toj rečenici je cijeli sport.

Život poslije tenisa

Andrea danas živi između pisanja, televizije, komentarisanja, putovanja i predavanja. Nema potrebu da se dokazuje. Nema potrebu da se vraća na teren. Nema potrebu da glumi vječitu mladost.

Ona je žena koja je prihvatila vrijeme.

A zašto je Andrea Petković posebna?

Zato što je dokaz da sportistkinja može biti i intelektualka.Zato što je dokaz da snaga ne mora da bude glasna.Zato što je dokaz da karijera ne prestaje kada se reket spusti.

Andrea Petković danas ne osvaja trofeje.

Ona osvaja poštovanje.

I baš zato je njena priča mnogo veća od tenisa, prenosi Ona.