Ova metoda je toliko sofisticirana da je savremeni automatski sistemi zaštite mogu previdjeti, pripisujući genijalne poteze iznenadnom nadahnuću igrača.
U svijetu u kojem se svakodnevno zatvaraju hiljade šahovskih naloga zbog nepoštene igre, pojavljuje se nova, znatno teže uočljiva prijetnja – selektivno varanje.
Tokom pandemije naglo je porasla popularnost onlajn šaha, a s njom i varanje u igri. Platforme poput Chess.com vode neprekidnu borbu protiv učesnika koji ne igraju po pravilima; sistemi svakodnevno analiziraju oko 20 miliona partija i u prosjeku zatvaraju 3.500 naloga dnevno zbog kršenja pravila.
U prva tri mjeseca 2025. godine tim jedne onlajn šahovske platforme zatvorio je 314.000 naloga. Među njima nisu bili samo nalozi amatera, već i 34 igrača s titulom. To znači da su čak i iskusni i poznati šahisti kršili pravila i padali pod sankcije.
Nepošteni igrači najčešće koriste spoljašnju pomoć, uglavnom besplatne programe poput Stokfiša. Elo rejting ovog programa prelazi 3.500 poena, što je znatno više od rejtinga bilo kojeg svjetskog prvaka. Stokfiš je jači od svakog čovjeka i uz uobičajene računarske resurse bez posebnih poteškoća pobjeđuje čak i velemajstore.
Kako bi uhvatila nepoštene igrače, Međunarodna šahovska federacija (FIDE) koristi složene algoritme, na primjer sistem profesora Keneta Regana. On izračunava „unutrašnji“ rejting igrača na osnovu kvaliteta svakog njegovog poteza i upoređuje ga sa zvaničnim Elo rejtingom. Ako igrač, naročito onaj s nižim rejtingom, počne igrati znatno bolje nego ranije, sistem njegovom rezultatu dodjeljuje visoki „Z-pokazatelj“. Prag sumnje iznosi 4,5, što znači da postoji samo jedna šansa prema 300.000 da je takva igra slučajna.
Ovi sistemi dobro hvataju one koji varaju često, kada čovjek gotovo svaki potez „nalazi“ rješenja koja predlaže šahovski program. Ali ako igrač koristi sugestije rijetko, njegova igra u cjelini ostaje slična ljudskoj. Autori novog istraživanja upravo su pokazali da takva pažljiva, selektivna prevara može proći ispod radara automatskih provjera. Sistem zaključi da je igrač jednostavno dobro odigrao u nekoliko važnih pozicija i ne vidi razlog za kaznu.
Programer Danijel Keren sa Univerziteta u Haifi u Izraelu i njegove kolege simulirali su 100.000 šahovskih partija. U simulaciji su jedan protiv drugog igrala dva računara na nivou prosječnog šahiste, s rejtingom od 1.500 rejting poena. U polovini slučajeva Keren je dozvoljavao jednom od „igrača“ da dobije savjet od snažnog „partnera“, verzije Stokfiša s rejtingom od 3.190 poena. Nijedan čovjek nikada nije dostigao takav nivo igre.
Keren nije ubacivao sugestije nasumično. Njegov sistem je djelovao pažljivo i selektivno. Uključivao se samo u situacijama kada je bilo potrebno drastično poboljšati potez „igrača“ u odnosu na onaj koji je on namjeravao da odigra. Pri tome je, kako se partija razvijala, „savjetnik“ postajao sve stroži: prvu sugestiju sistem je davao lakše, a za svaku narednu zahtijevao je sve veće poziciono opravdanje. Takav pristup stvara svojevrsnu „kamuflažu“ koja otežava otkrivanje prevare.
U šahu igrač koji igra prvi ima malu prednost i češće pobjeđuje (u 51 odsto slučajeva), jer odmah prelazi u napad i nameće ritam partije. Keren i njegove kolege su utvrdili da samo jedna sugestija „savjetnika“ povećava vjerovatnoću pobjede igrača koji ima prvi potez sa 51 na 66 odsto! Ako igrač dobije tri sugestije, šansa za pobjedu raste do 84 odsto, pretvarajući ravnopravnu partiju u gotovo zagarantovan uspjeh.
Takav rezultat iznenadio je i samog istraživača. Očekivao je znatno skromniji efekat, oko 55 odsto nakon prve sugestije i približno 60 odsto nakon druge. Stvarni pokazatelji bili su daleko viši.
Tim Danijela Kerena otkrio je da ključnu ulogu u uspjehu ne igra broj sugestija, već trenutak u kojem se igrač odluči da „prevari“. Jedan savjet, dat otprilike oko 30. poteza, povećavao je vjerovatnoću pobjede za 15 procentnih poena. Poređenja radi, pet nasumičnih sugestija tokom partije povećavalo je šansu za pobjedu za svega 7,5 procentnih poena.
Keren je objasnio da automatski sistemi koji analiziraju hiljade partija mogu jedan jedini savršeni potez u sredini partije protumačiti ne kao dokaz varanja, već kao „genijalan trenutak nadahnuća“ igrača. Takav potez može odlučiti ishod čitave partije. Pošto i šahisti ponekad pronalaze najbolja rješenja u takvim trenucima, dokazati ovakvo selektivno varanje isključivo analizom poteza izuzetno je teško.
Reganov sistem, koju primjenjuje FIDE, ima svoje nedostatke. Ona provjerava koliko dobro šahista igra u poređenju sa svojim uobičajenim nivoom, koristeći posebne pokazatelje. Ako igrač povlači mnogo poteza na nivou velemajstora, a njegov rejting je nizak, to izaziva sumnju. Pametan varalica, koji koristi pomoć računara samo s vremena na vrijeme, ne podiže indikator sumnjivosti dovoljno visoko. Drugim riječima, otkriti ga postaje veoma teško.
Keren je naglasio da rad njegovog tima ne poziva na varanje. Programer i njegove kolege željeli su da pokažu da se u onlajn šahu, gdje se često organizuju turniri s velikim nagradnim fondovima, pojavio novi nivo rizika: varanje više nije masovno, već selektivno. Samo algoritamska analiza poteza nije dovoljan da se problem riješi; potrebno je tražiti nove mjere zaštite.
Rezultati istraživanja predstavljeni su na sajtu Univerziteta Kornel, prenosi Šah-mat lista.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.