Usijana glava i buran temperament: Zašto je Darko Miličić nokautirao konja i pesnicama bušio zidove

Ono što je doprinijelo ovom epitetu jeste da činjenica da je Miličić na jednom od najjačih drafrova u istoriji NBA lige, onom iz 2003. godine, izabran kao drugi pik od strane Detroit Pistonsa. Odmah iza Lebrona Džejmsa (Klivlend), a ispred imena kao što su Karmelo Entoni (Denver), Kris Boš (Toronto), Dvejn Vejd (Majami)…

Usijana glave i burni temperament donijeli su mu dosta problema van terena, a to je sve skupa uticalo da ne ostvari ni približno veliku karijeru kakva mu je predviđana. U najjačoj ligi svijeta proveo je devet godina; pored Detroita nastupao je i za Orlando Medžik, Memfis Grizlise, Njujork Nikse, Minesota Timbervulvse i Boston Seltikse, piše Sportal.

Ugledni ESPN je sada odlučio da o Darku napravi opširnu priču, a ono što je iznenadilo američke novinare jeste pomirljivost sa kojom je bivši srpski košarkaš prihvata riječ “promašaj” upotrijebljenu u kontekstu njegove karijere.

– Darko Miličić koristi riječ “promašaj” mnogo, što iznenađuje. Mislio sam da će je izbjegavati, ili bar napraviti tužnu facu kada je spomenemo, ali, on se čak i ne “spotakne” o nju, ne zastane. Ne stane mu ona u grlu. Ne, Darko je direktan. On je otvoren. Iskren. Kada vam priđe sa svojih 213 cm visine i 136 kilograma, oprilike vam djeluje kao garažna vrata, ali, u prvih deset minuta on koristi riječ “promašaj” pet, šest puta, i to na nekoliko ironičnih načina – navodi se u tekstu i dodaje:

– On se šali na temu svoje grozote za pamćenje, kada se radi o tome da je 2003. bio drugi pik na NBA draftu, ispred Karmela Entonija, Krisa Boša i Dvejna Vejda, a odmah iza Lebrona Džejmsa. On se pravi da razgovara sa njima, podigne ruke u vazduh i kaže im da je, statistički, neko iz te grupe morao da doživi noćnu moru, pa, u redu: “Vi, momci, budite najbolji, a ja ću biti istorijska mrlja”. Onda prasne u smijeh.

Darku to ne smeta, ne smeta mu što je jedan od najvećih razloga za podsmijeh u istoriji lige. Nekako je… skroz u redu s tim. I, tokom jedne naše vožnje Novim Sadom, Darkovim rodnim gradom u Srbiji, kažem mu da nisam očekivao da će biti tako pomirljiv sa katastrofalnim ocjenama kvaliteta njegove karijere – počeo je ESPN priču o Miličiću.

Priznao je Darko da se za košarku zainteresovao uz svog oca, ali ne zato što je pretjerano volio taj sport, već zato što su mu svi govorili da ima idealne fizičke predispozicije da se njime uspješno bavi.

Ipak, novinari ESPN-a su se najprije osvrnuli na ratne devedesete u Jugoslaviji, perioda kada Miličić još nije ni znao da će se baviti ovim sportom.

– Darko je imao 18 godina kada su ga draftovali Detroit Pistonsi. Prije toga živio je u Srbiji tokom 90-ih, što znači da je vidio svoju zemlju, a i oca, koji je bio vojnik, kako se bori u nekoliko ratova na Balkanu. Proživio je i NATO bombardovanje koje je razorilo njegov grad, a učinilo da sa roditeljima i sestrom danima odlazi u podrum, slušajući sve one zvukove, pa i eksplozije, koji su dolazili odozgo – piše ESPN.

Potom su novinari iznijeli i jedno Darkovo traumatično iskustvo, koje je zauvijek ostalo urezano u sjećanje srpskog košarkaša.

– Jednom je, tokom rata u Bosni početkom 90-ih, sa porodicom gledao televiziju kada su javili da je u tom danu oko 15-20 srpskih vojnika ubijeno. Spiker je pročitao i ime Milorada Miličića. Darko, koji nije imao ni punih deset godina tada, sjeća se i sad vrlo dobro kako je vidio očevu sliku na ekranu.

“Mama, što je tata na TV-u”, upitao je.

Majka nije odgovorila. Samo je počela da plače. I, počeo je i Darko.

Ali, oko pet minuta kasnije, spiker je rekao da je došlo do greške, da su neka imena bila pogrešna.

“Nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Odjednom – nema ga. I, odjednom ga ima” – naveo je on.

Po povratku svog oca iz vojske, Darko je uz njega krenuo da se interesuje za košarku.

– Milorad se vratio kući. I, uz druge stvari, naučio je Darka da igra košarku, pokazao mu tehnike šuta na košu koji je nedaleko od brdašca na kome im je bila kuća. Međutim, nije to bilo zato što su otac ili sin imali neku posebnu ljubav prema tom sportu. Više je to bilo zbog biologije.

– Otac me je učio košarci jer je bilo ljudi iza sela koji su govorili “Visok si, što ne probaš” – kaže Darko i sleže ramenima.

– Nisam ja bio taj koji je tražio da igra košarku – istakao je on.

Ipak, u tome je bio zaista dobar. Toliko dobar da je zaludio NBA skaute u vrijeme dok je nastupao za Hemofarm iz Vršca.

– Pa opet, ispalo je da je košarka nešto u čemu je on stvarno dobar. A zbog ohrabrenja u porodici, koje ponekad dovodi do tinejdž-inercije da se klinci zalijepe za tubu na šest godina iako su samo malo zainteresovani za muziku, Darko je nastavio da igra. Prešao je u Hemofarm, profesionalni klub iz Vršca, kao 14-godišnjak. Košarka mu je postala svrha postojanja, iako ona nije bila njegova strast.

Kada su skauti počeli da dolaze, Darko je NBA video kao način izlaska – iz finansijske nesigurnosti, iz konstantne buke, iz Srbije – više nego što bi to bilo ostvarenje nekakvog dječjeg sna. Sport je zavolio sasvim dovoljno. Svi koje je upoznao navijali su za njega, da ode. Sve je bilo pred njim. A ko nije prošao kroz vrata koja su, eto, prosto – otvorena – pita novina ESPN.

Svoje frustracije zbog dešavanja u profesionalnom životu Darko Miličić je često umio da ispoljava tako što je pesnicama, doslovno, bušio zidove u svojim kućama u Americi.

Novinari ESPN-a su se u opširnom tekstu pozabavili i ovom njegovom nezgodnom navikom, koju je njegova supruga nazivala “periodom krize”.

– Kada je Darko igrao u NBA, u stvari… ne baš igrao, on bi se vraćao u svoj stan poslije ko zna kog po redu meča provedenog na klupi, a bijes je iskazivao na tradicionalno tankim američkim šitrok zidovima. Najgore je bilo u Memfisu.

Darkova supruga, Zorana, koja je već tada živjela s njim, nazvala je to “periodom krize”.

Ekipa je gubila. Darko je bjesnio. A zidovi u stanu su djelovali poput šupljeg sira. Sve se ponavljalo: došao bi, izudarao zidove, otišao da spava. U mnogim gradovima je upoznao lokalne građevinske radnike koji bi došli, zakrpili rupe brzo i okrečili to bilo kojom bojom koju su imali.

“Znate da postoji baš bijela boja, onda ona druga bijela, pa sivkasta? E, takvi su bili zidovi moje kuće” – prisjeća se Darko.

Jedna od zanimljivijih priča u čitavom intervjuu jeste priča o konju, kojeg je Darko Miličić doslovce nokautorao kada je bezbjednost njegovog sina bila ugrožena.

– Jednom, kada je Lazar imao pet ili šest godina, Darko ga je odveo da jaše jednog velikog konja. Konji su oduvijek bili dio Darkovog porodičnog života, roditelji su mu imali imanje, uvijek je tu bilo životinja, pa čak i sada, iako je velik poput omanjeg džipa, Darko voli da jaše. Sviđa mu se što je i Lazar zainteresovan za nešto u čemu njegov otac uživa.

Ovih dana Darko jaše konja po imenu Astor, koji ima 12 godina “i stvarno je veliki, veliki”. Baš za njega su ga nabavili u jednoj ergeli u Novom Sadu. Darko u jahanju pronalazi mir – piše ESPN.

Ipak, jednog dana stvari su pošle po zlu, toliko da je Darku pao mrak na oči. Rezultat je bio taj da je konj koji ga je razljutio doživio nokaut!?

– Jednog dana, dok je Lazar bio u sedlu, a Darko sa strane posmatrao, taj neki konj pod mališanom se otrgnuo. Sve je bilo u redu dok konj nije počeo da se propinje, Lazar da klizi, a onda je odjednom dječak pao sa sedla, viseći naopačke, uz bok konja. Darko je vrisnuo.

Jedna od Lazarevih nogu je ostala zakačena. Tijelo mu je visilo, udaralo o bedra konja. Mala glava se lelujala blizu kopita dok je konj galopirao. Da je dječak pao, bio bi pregažen.

Darko i jedan čovjek su skočili sa ograde, utrčali i počeli da viču. Uspjeli su da smire konja poslije nekoliko sekundi, ali iako se on stvarno pokorio, Darko je osjetio da se trese. Podigao je sina, zagrlio. Lazar je plakao. Darko je bio toliko uplašen za svoje dijete, a toliko ljut, da se okrenuo i udario konja u glavu (provjerio sam sa Radoslavom Bursaćem, koji ima tu ergelu, sa konjem je sve u redu).

Dok Darko priča ovu priču, za stolom posluženim na srpski način, sa mnogo mesa, nervozno se smije. Mislim da je to jer zna da ništa od toga, roditeljstvo uz jeziv strah i nasilje nad životnjama, ne zvuči naročito dobro. Ali, on tu priču priča jer u njoj vidi lekciju – zaključio je ESPM priču.