Teška povreda, bolest u porodici i osjećaj praznine otvorili su prostor za nešto dublje, tiše i svetije.
Upravo tada mu je, kako sam kaže, Bog poslao znak. Ne slučajno. Već da ga probudi. Da ga podsjeti na ono što stvarno ima smisla. Na liturgiju. Na molitvu. Na istinu. I – na ljude poput oca Joila i starca Nektarija Vitalisa, koji su mu pokazali vrata iza kojih se ne trči za slavom, već za smirenjem.
Ovo je priča o duhovnoj transformaciji čoveka koji je imao sve – i shvatio da mu to ništa ne znači ako nema mir sa sobom i Bogom.
Uspjeh, porodica, svjetla reflektora – i praznina
Dejan Tomašević, legenda jugoslovenske i srpske košarke, ostvario je sve sportske snove – i to u velikom stilu. Zlatne medalje sa Svjetskih prvenstava, srebro sa Olimpijade, najjače evropske lige, klubovi iz snova… A kod kuće – žena Jelena, troje dece, harmonija i sigurnost.
Ali, život ga je naučio da ni najveći uspjesi ne mogu zaštititi srce od lomova. Prvo ga je zadesila teška povreda. Zatim i saznanje da mu supruga boluje od ozbiljne autoimune bolesti. U tom mraku, okrenuo se vjeri.
“Gospod mi je poslao povredu da me probudi”
U intervjuu za Slovo ljubve iz 2013. godine, Tomašević je iskreno rekao:
“Bio sam popularan košarkaš, uspešan sportista, igrao za veliki klub, imao sve… Mislio sam da sam najsrećniji čovjek na svijetu. A onda mi Gospod šalje jednu tešku povredu koja me odvaja od terena i omogućava mi da upoznam oca Joila i starca Nektarija.“
Od tog trenutka, sve se mijenja. Počinje da čita duhovnu literaturu, redovno ide na liturgije i razvija odnos sa pravoslavnim duhovnicima koji će mu ostati stub do danas.
Otac Joil – duhovni trener
Prvi duhovnik Dejana Tomaševića bio je otac Joil, iguman manastira Ćirilovac i ranije jeromonah u manastiru Ostrog. Tomašević u jednom od svojih svjedočenja izjavljuje:
„Nijedan sportski rezultat ne može da se napravi bez dobrog trenera. Isto tako, bez duhovnog vodiča nema napretka u vjeri. Otac Joil mi je pokazao taj put.“
Otac Joil mu je savjetovao da ne zaboravlja jednostavnost molitve, navodeći primer žene koja bi pri pogledu na Ostrog samo rekla: „Sveti Vasilije, pomozi.“ I ta jednostavna molitva, kada dolazi iz srca – čini čuda.
Starac Nektarije Vitalis – čovjek svetog života
Tomaševićev drugi duhovnik bio je starac Nektarije Vitalis, čuveni arhimandrit iz manastira Svetog Nektarija na Egini, kojeg su poštovali ne samo Grci, već i mnogi Srbi, prenosi Ona.rs.
– On je bio svet čovjek. Sanjao je Svetog Nektarija kao mladić, kopao zemlju gdje mu je u snu pokazano – i pronašao ikonu! Gospod ga je izabrao – istakao je on.
Posebno ga je dirnulo što je Nektarije pokazivao emocije bez ustručavanja. Tomašević je svedočio:
„Kad smo odlazili, slao mi je poljupce i govorio ‘Sagapo’ (volim te). Bio sam hladan, nisam znao kako da reagujem. A onda sam rekao: ‘Sagapo’ – i on me zagrli i reče: ‘Sad možeš da ideš’.“
Kada vjera postane disanje
Danas, kaže, ne može da zamisli život bez nedjeljne liturgije. Crkva Svetog Simeona Mirotočivog na Novom Beogradu postala je porodično uporište. Njegova deca su pevala u pevnicama, a sin mu je služio u oltaru.
Zahvaljuje ocu Radiču i svim sveštenicima koji su mu pomagali, ali ističe:
– Bez duhovnika danas ne možeš da opstaneš. Svijet je pun iskušenja. Potrebni su nam molitve i zastupništvo – istakao je on.
Blagodati života u vjeri
Tomašević je imao blagoslov da bude uz starca Nektarija čak i u njegovim poslednjim godinama. Čuo je i za čudesna iscjeljenja, kao i za pomoć koju je ovaj svetitelj slao Srbima tokom bombardovanja 1999.
– Kad mi je teško, samo ga se sjetim. I sve moje brige nestanu – istakao je on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu