Ni iz čega, osim iz rada, ljubavi, posvećenosti. I kako obično biva, dok ne izgubimo nismo ni svjesni šta smo imali, pa je to što je duže od decenije stvarao igrače i pravio rezultate shvatano zdravo za gotovo, dok se nije vidjelo da to poslije njega niko ne uspijeva ili ne želi da radi, jer iziskuje previše, a ne garantuje ništa.
Trajalo je to godinama, Partizan je u regionalnom šampionatu gospodario, u domaćem prvenstvu takođe, a ustalio se i u Evroligi. Nije na velikoj sceni sve krenulo bajno, ali godina po godina, došli su i tamo rezultati, a nijedna nije prošla da beogradski velikan nije iznjedrio velikog igrača, za sebe ili da bi preživio – za drugog.
E, baš te 2009. dijamante koje je brusio godinama Partizan je morao da prepusti drugima, baš kada je trebalo najjače da zasijaju, ali to je bilo neophodno da bi opstao. Prošlo je još jedno leto, sezona je počinjala, a tima nije bilo. Opet su morali skoro od nule.
– Mi smo bili prosto u takvoj situaciji finansijskoj da smo morali svake godine da prodamo jednog, dva najbolja igrača da bismo mogli da isplatimo dugove i da krenemo narednu sezonu. Naravno, to je onemogućavalo neki kontinuitet u radu. Obično se timovi prave tako da se zadržava ono što je bilo dobro prošle godine, a ono što je falilo se dovodi, mi nismo bili u situaciji to da radimo – počeo je Vujošević.
Ovim riječima priču Duško Vujošević započinje za Sportal priču o tome kako je, kada se niko nije nadao, došla jedna od najuspješnijih sezona beogradskog Partizana, odnosno, najuspješnija poslije one mitske 1992, u kojoj su postali šampioni Evrope.
– Te godine smo krenuli sa dosta, naizgled, tankim timom. Mislim da su tada bile uvodne trening utakmice, prijateljske, gdje smo izgubili od Igokee ovdje u Beogradu, Struja Lukajić je vodio neki tim i od njih smo izgubili, da li od Mađara, Rumuna… Nije to baš izgledalo obećavajuće – rekao je on.
Lorents Roberts je stigao poslije solidne sezone u Zvezdi, a došli su neafirmisani Sava Lešić, Stefan Sinovec i dvojica tinejdžera – Aleksandar Mitrović i Branislav Đekić. I eto, to je bio Partizanov tim za velika dijela, od kojeg velika dijela tada niko nije očekivao. Ipak, nije dolazilo u obzir da se predaju. E, tu dolazimo do priče o čuvenoj “Duletovoj školi”.
– U svakom slučaju niko nije očekivao neki veliki rezultat. Međutim, kad se ima taj tim, nema se drugi nego taj, a svi koji se bavimo sportom imamo najveće moguće ambicije, bez obzira koliko su one realne, ali imamo nade. Krenuli smo… Znate, kad dođe utakmica, ne misliš da imaš alibi jer tim nije ne znam koliko jak, ili zato što su najjača imena iz prošle sezone otišla, ne misliš da zato nemaš obavezu da dobiješ, nego to hoćeš po svaku cijenu. Kad izgubiš, nema te utjehe… – navodi iskusni trener i objašnjava:ž
“Krenulo je tako, utakmica po utakmica, pa se izgubi, pa se iznerviraš, pa pojačaš trening, pa se njima pojača motivacija”, rekao je on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu