Imao je veliku ispovijest za Players Tribune, gdje je do detalja opisao svoj život u faveli, kako je prošao kroz depresiju u Milanu dok je bio na vrhuncu i igrao za Inter, zbog čega se vratio u favele Rija i zašto se odao alkoholu.
Adrijano je na početku opisao kako je izgledalo njegovo djetinjstvo, da je prvo pivo popio sa 14 godina, koliko je na njega uticalo to što mu je otac upucan u glavu zalutalim metkom na jednoj proslavi, poslije koje se njegova majka mučila da zaradi novac i obezbijedi im da prežive.
Sam Adrijano je priznao da danas pije svakog dana i ističe da je to teško objasniti i ne voli da to objašnjava drugima.
Problem sa alkoholom
– Pijem svaki drugi dan, da. (A i ostale dane.) Kako neko poput mene dođe do tačke da pije skoro svaki dan? Ne volim da dajem objašnjenja drugima. Ali evo jednog. Pijem zato što nije lako biti obećanje koje ostaje u dugu. A s godinama postaje još gore. Zovu me Imperator. Zamisli to. Tip koji je izašao iz favele da u Evropi dobije nadimak Imperator. Kako to da objasniš, čovječe? Nisam to ni do danas razumio. U redu, možda sam ipak uradio neke stvari kako treba – započeo je Brazilac.
– Mnogo ljudi nije shvatilo zašto sam napustio slavu stadiona da bih sjedio u svom starom kraju i pio do besvijesti. Jer sam u jednom trenutku to želio, a to je odluka koju je teško povući – naveo je on.
Zatim je Adrijano odlučio da poveze novinara i pokaže mu svoj kraj u faveli, gdje je sve i počelo i opisao je svog oca Mirinja, koji je bio.
Djetinjstvo u faveli
– Obavijestiću prave ljude da dolazimo. Danas ćeš razumjeti šta Adriano stvarno radi kad je sa prijateljima na jednom posebnom mjestu. Bez gluposti ili lažnih novinskih naslova. Prava stvar. Istina. Da bi ušao ili izašao iz Vile Cruzeiro, moraš da prođeš pored terena. Fudbal se nameće u naše živote. Ovdje je moj otac bio zaista srećan. Almir Leite Ribeiro. Možeš ga zvati Mirinjo, kako su ga svi zvali. Čovjek s ugledom. Misliš da lažem? Pitaj bilo koga.
– Svake subote imao je istu rutinu. Ustajao je rano, pripremao svoj ranac i odmah hteo da siđe na teren. “Hajde! Čekam te, prijatelju. Idemo! Utakmica danas će biti teška”, govorio bi. Naš amaterski tim se tada zvao Hang. Zašto baš taj naziv? Ne znam. Kad sam ja počeo, već se tako zvao. Dugo sam igrao u žuto-plavom dresu. Možeš mi vjerovati. Iste boje kao Parma. Čak i poslije odlaska u Evropu, nikada nisam napustio utakmice Varzea, kako ih zovemo u Brazilu.
– Vratio sam se 2002. godine na odmor iz Italije i nisam radio ništa drugo. Išao bih taksijem sa aerodroma pravo ovdje, u Cruzeiro. Bože mili. Nisam ni kod mame išao prije toga. Sišao bih do podnožja brda, bacio torbe i popeo se vičući. Otišao bih da kucam na vrata kod Kačake, mog dragog prijatelja (nek počiva u miru), i kod Hermesa, još jednog druga iz djetinjstva. Lupao bih na prozor, „Probudi se, skote! Idemo! Idemo!“ Žoržinjo, moj drugi veliki prijatelj iz djetinjstva, pridružio bi se, i onda… zaboravi, čovječe. Poludjeli bi svi! Ostatak svijeta bi nas našao tek poslije par dana. Obišli bismo cijeli kraj igrajući fudbal, samo se muvajući, od bara do bara. Ni mazga to ne bi izdržala!
– Jedan od Hangovih rivala bio je Čapa Kuente. Čak smo igrali finale amaterskog prvenstva protiv njih. Tada sam već bio u Parmi. Otac me zvao svaki dan. “Već sam te prijavio za prvenstvo, sine. Momci se tresu. Već mjesec dana im govorim, „Moj veliki crni momak dolazi.” A oni kažu: „To nije fer, Mirinjo.” Nije me briga. Ti ćeš igrati.“ Naravno da sam igrao!
– Sa malom plastičnom čašom Koka-Kole u ruci (jedino piće koje je volio), moj otac je najavio startnih jedanaest Hanga. Sa ovim timom mogao bi igrati u Ligi šampiona. Dočaraću ti sliku. Vruće vrijeme u Riju, tipično za kraj godine. Glasna muzika. Samba. Goruće ljepotice hodaju gore-dole. Nebeski oče, blagoslovi nas sve. Nema ničeg boljeg na planeti, brate. Pobijedili smo u finalu. Vatromet širom favele. Pravi spektakl. Zaista nevjerovatno.
Osvrnuo se Adriano i na momenat kada je prvi put počeo da pije i kada ga je otac vidio sa čašom piva u ruci.
Počeo sam da pijem sa 14 godina
– Na ovom terenu sam takođe naučio da pijem. Moj otac je bio lud, čovječe. Nije volio da vidi ikoga kako pije, a kamoli djecu. Sjećam se prvog puta kada me uhvatio sa čašom u ruci. Imao sam 14 godina, a svi u našoj zajednici su slavili. Konačno su postavili reflektore na terenu Ordem e Progresso, pa su organizovali utakmicu s roštiljem.
– Bilo je puno ljudi, ta radost koja vlada, tipična za Varze. Samba, ljudi koji dolaze i odlaze. Tada još nisam pio. Ali kada sam vidio sve klince kako se smiju, rekao sam „aaaahhhh.” Nije bilo šanse. Uzeo sam plastičnu čašu i napunio je pivom. Ona gorka, tanka pena koja mi je prvi put prolazila niz grlo imala je poseban ukus. Otvorio se novi svet “zabave” ispred mene. Moja majka je bila na zabavi i videla scenu. Ćutala je, zar ne? Moj otac … Sveta majko.
– Kada me video s čašom u ruci, prešao je teren brzinom onoga ko ne može da propusti autobus. „Stani tu,” viknuo je. Kratak i jasan, kao i obično. Rekao sam, „O, ne.” Moje tetke i majka su brzo shvatile šta se dešava i pokušale da smire situaciju pre nego što se pogorša. „Hajde, Mirinjo, on je sa prijateljima, neće napraviti glupost. Samo se smeje, zabavlja se, pusti ga, Adriano odrasta,” rekla je moja majka. Ali nije bilo razgovora. Stari je poludeo. Istrgao mi je čašu iz ruke i bacio je u kanal. „Nisam te to učio, sine,” rekao je.
– Mirinjo je bio vođa Vila Cruzeira. Svi su ga poštovali. Postavljao je primer. Fudbal je bio njegova stvar. Jedna od njegovih misija bila je da spreči decu da se upliću u stvari u koje ne bi trebalo. Uvek je pokušavao da ih usmeri ka fudbalu. Nije želeo da iko gubi vreme, a još manje da zapostavlja školu. Njegov otac je pio puno. Bio je zaista alkoholičar. Čak je i umro zbog toga. Zato, svaki put kad bi video decu s alkoholom, nije se dvoumio. Bacao bi čaše i flaše koje su bile ispred njega na pod. Ali nije bilo svrhe, zar ne? Onda je “zver” promenila taktiku. Kad bismo se opustili, izvadio bi protezu i stavio je u moju čašu, ili u čašu dečaka koji su bili sa mnom. Bio je legenda. Kako mi samo nedostaje…
Nastavio je Adriano o svom ocu opširno da priča i dotakao se kako ga je zalutali metak na zabavi pogodio u glavu.
Otac upucan slučano u glavu, godinama kasnije imao epileptične napade
– Sve lekcije koje sam naučio od oca bile su takve, kroz postupke. Nismo imali duboke razgovore. Stari nije bio filozof niti davao moralne lekcije, ne. Njegova svakodnevna ispravnost i poštovanje koje su mu drugi ukazivali najviše su me impresionirali.
– Očeva smrt zauvijek je promijenila moj život. Do danas je to pitanje koje još nisam uspio da razriješim. Cijela muka počela je ovdje, u zajednici koju toliko volim. Vila Cruzeiro nije najbolje mjesto na svijetu. Sasvim suprotno.
– To je zaista opasno mjesto. Život je težak. Ljudi pate. Mnogi prijatelji su morali da krenu drugim putem. Pogledaj oko sebe i shvatićeš. Ako počnem da brojim sve ljude koje poznajem, a koji su nasilno preminuli, ovdje bismo razgovarali danima i danima… Neka ih Bog blagoslovi. Možeš pitati bilo koga ovde. Oni koji imaju priliku obično odlaze da žive negdje drugdje.
– Mog oca su pogodili u glavu na zabavi u Cruzeiru. Zalutali metak. Nije imao veze s tim neredom. Metak je ušao u njegovo čelo i zaustavio se u zadnjem dijelu glave. Ljekari nisu mogli da ga izvade. Poslije toga, život moje porodice više nikada nije bio isti. Otac je počeo često da ima napade.
– Jesi li ikada vidio osobu koja doživljava epileptični napad ispred tebe? Ne želiš to da vidiš, brate. Strašno je.
– Imao sam deset godina kada je otac upucan. Odrastao sam gledajući njegove krize. Mirinjo više nikada nije mogao da radi. Odgovornost da izdržava kuću pala je potpuno na leđa moje majke. A šta je ona uradila? Suočila se s tim. Računala je na pomoć naših komšija. Naša porodica je bila tu da pomogne takođe. Ovdje svi žive s malo. Niko nema više od bilo koga drugog. I čak i tada, moja majka nije bila sama. Uvijek je neko pružao ruku pomoći.
– Jedan komšija se jednog dana pojavio s velikom kutijom jaja i rekao: „Rosilda, prodaj ih da skupiš malo para. Tako možeš kupiti užinu za Adriana.” Ali ona nije imala novac da mu plati. „Ne brini, sestro. Prodaj jaja i platićeš mi kasnije.” Bilo je tako, vjeruj mi. Drugi komšija joj je nabavio bocu gasa. „Rosilda, prodaj ovu. Pola je tvoje, pola moje.” I tako je moja majka pokušavala da zaradi nešto sitno radeći svaki dan. Otac je ostao kod kuće. A moja majka se borila za oboje, dok me je baka vodila na treninge. Jedna od mojih tetki dobila je posao koji joj je omogućio da prima bonove za hranu. Davala je te bonove mojoj majci. „Rosilda, nije puno, ali je dovoljno da Adrianu kupiš keks.” Bez tih ljudi ne bih bio ništa. Ništa.
Opisao je potom Adrijano i svoju baku, kako su se kupali u faveli kofom u bari i da i dalje više voli takvo kupanje, nego bazen i more.
Više volim kupanje u kofi nego u bazenu ili na moru
– Moja baka je živjela ovdje. Dona Vanda, kakva je samo ličnost bila. Već sam ti pričao o njoj, zar ne? „Adi-rano, sine moj! Dođi da jedeš kokice.” Baka ni danas ne umije da izgovori moje ime kako treba.
– Svakog dana kao dijete provodio sam vrijeme u njenoj kući. Moja majka, otac i ja smo živjeli u Ulici 9, koja je na vrhu brda. Želiš li da se popnemo i vidimo? Komplikovano je. Ima mnogo dešavanja. Bolje da ostanemo ovdje dole. Favela ima određena pravila koja moramo poštovati.
– Kupali smo se u bari na kraju aleje. Bazeni u favelama su takvi, čovječe. Ako je vruće u južnom Riju, gdje živi bogatiji svijet, zamisli kako je u zajednici na sjeveru Rija. Djeca izvade kofu i rashlađuju se kako god mogu. Iskreno ću ti reći da i danas više volim to, znaš? U bazen, more i te stvari ulazim samo da glumim da pripadam bogatim krajevima. Ali zaista sam srećan kada se tuširam na krovu ili kada na sebe prospem kofu vode, kao što to radimo ovdje u faveli.
Vidis li pokret ljudi ovdje? I buku? Čovječe, favela je potpuno drugačija. Otvoriš vrata i odmah naiđeš na komšiju. Ispružiš nogu i tu je vlasnik prodavnice, tetka koja prodaje krofne s kesom u ruci, rođak berberina koji te zove da igraš fudbal. Svi se znaju. Naravno, jedna kuća do druge, zar ne? To je bila jedna od stvari koja me najviše iznenadila kad sam se preselio u Evropu. Ulice su tihe. Ljudi se ne pozdravljaju. Svi su odvojeni. Prvi Božić koji sam proveo u Milanu bio mi je baš težak, brate. Kraj godine je veoma važan za moju porodicu. Okupljamo sve. Oduvijek je bilo tako. Ulica 9 je bila puna jer je Mirinjo bio čovjek, zar ne? Tradicija je počela tamo. Za Novu godinu takođe, cijela favela se okupljala ispred moje kuće.
Ispričao je potom Adrijano i kako je zapao u depresiju u Italiji, posebno tokom božičnih praznika, kada je jednom prilikom sam popio flašu votke.
Problem sa depresijom u Italiji, plakanje za Božić uz popijenu flašu votke
– Kad sam otišao u Inter, prvi zimski mjeseci me pogodili kao šamar. Došao je Božić, a ja sam bio sam u stanu. U Milanu je zima hladna kao led. Ta depresija koja udara tokom hladnih mjeseci u sjevernoj Italiji. Svi u tamnoj odjeći. Puste ulice. Dani su veoma kratki. Vrijeme je vlažno. Nisam imao volju da radim bilo šta. Sve to u kombinaciji sa nostalgijom, i osjećao sam se užasno.
Ali Sedorf je bio nevjerovatan prijatelj. On i njegova žena su na Badnje veče pripremili večeru za najbliže i pozvali me. Čoveče, ovaj brat ima nivo, stvarno. Zamislite božićnu proslavu u njegovoj kući. Elegancija koju moraš vidjeti. Sve je bilo veoma lijepo i ukusno, ali da ti kažem istinu, želo sam da budem u Rio de Žaneiru.
– Nisam čak dugo ostao s njima. Izvinio sam se, brzo se pozdravio i vratio u stan. Pozvao sam kući. “Ćao, mama. Srećan Božić,” rekoh. „Sine moj! Nedostaješ nam. Srećan Božić. Svi su ovdje, jedino ti nedostaješ,” odgovorila je.
– Čuo se smijeh u pozadini. Glasna muzika i bubnjevi koje moje tetke sviraju da se podsjete vremena kad su bile djevojke. Šta? One i dalje igraju kao da su na balu. I moja mama je ista takva. Scena mi se pojavila pred očima dok sam slušao buku preko telefona. Čovječe, odmah sam počeo da plačem.
– Jesi li dobro, sine? upitala je mama.
-Da, da. Upravo sam se vratio od prijatelja, rekoh. „Ah, pa jesi li već večerao? Mama još postavlja sto,” reče ona. „Čak će biti i krofni danas.” Čovječe, to je bio nizak udarac. Bakina krofna je najbolja na svijetu. Plakao sam kao dijete. Počeo sam da ridam. „Dobro, mama. Uživaj onda. Lijepa večera vam želim. Ne brini, ovdje je sve u redu.”
– Bio sam slomljen. Uzeo sam flašu vodke. Ne preuveličavam, brate. Popio sam cijelu tu flašu sam. Napio sam se kao nikad do sad. Plakao sam cijelu noć. Zaspao sam na kauču jer sam toliko pio i plakao. Ali to je to, zar ne? Šta sam mogao da uradim? Bio sam u Milanu s razlogom. To je ono o čemu sam sanjao cijeli život. Bog mi je dao priliku da postanem fudbaler u Evropi. Život moje porodice se mnogo poboljšao zahvaljujući mom Gospodu i svemu što je učinio za mene. I moja porodica je mnogo učinila takođe. To je bila mala cijena koju sam morao da platim, u poređenju sa onim što se dešava i što će tek doći. To sam imao jasno u glavi. Ali to me nije spriječilo da budem tužan.
“Today you will understand what Adriano really does when he is with his buddies in a special place. No b.s., or fake newspaper headlines. The truth.”@A10imperador invites you on a ride to Vila Cruzeiro to show why this is his special place in the world. https://t.co/6tLRcTp1Lh
— The Players' Tribune (@PlayersTribune) November 12, 2024
Zašto sam se vratio u favelu?
– Kada sam “pobjegao” iz Intera i otišao iz Italije, sakrio sam se ovdje. Kružio sam po kompleksu tri dana. Niko me nije pronašao. Nema šanse. Pravilo broj jedan favele. Drži usta zatvorena. Misliš da bi me neko odao? Nema šanse, brate. Ovdje nema krtica. Italijanska štampa je poludjela. Policija Rija je čak sprovela operaciju da me “spase”. Rekli su da sam bio otet. Šališ se, zar ne? Zamisli da bi neko meni, djetetu iz favele, nešto uradio ovdje… Svi su me osuđivali. Sviđalo im se to ili ne, meni je bila potrebna sloboda. Više nisam mogao podnijeti da stalno gledam preko ramena u Italiji, pazim ko mi prilazi, da li je to novinar, prevarant, ili neko drugi.
– U mojoj zajednici, toga nema. Kad sam ovdje, niko sa strane ne zna šta radim. To je bio njihov problem. Nisu shvatili zašto idem u favelu. Nije to bilo zbog pića, žena, niti zbog droge. Bilo je zbog slobode. Želio sam mir. Htio sam da živim. Htio sam da opet budem čovjek. Bar malo.
– Pokušao sam da uradim sve što su željeli. Pregovarao sam s Robertom Manćinijem. Dao sam sve od sebe s Žozeom Murinjom. Plakao sam na ramenu Moratija. Ali nisam mogao da ispunim ono što su tražili. Održavao sam se u redu nekoliko nedjelja, izbjegavao piće, trenirao kao konj, ali uvijek bi došlo do pada. Iznova i iznova. Svi su me napadali. Nisam mogao više da izdržim.
– Ljudi su govorili svakakve gluposti jer su bili postiđeni. “Vidi, Adriano je prestao da zarađuje sedam miliona evra. Odbacio je sve zbog ovoga?” To je ono što sam najviše slušao. Ali oni ne znaju zašto sam to uradio. Uradio sam to jer nisam bio dobro. Trebao mi je prostor da radim ono što želim.
– Sada vidiš sam. Ima li nečeg lošeg u tome kako provodimo vrijeme ovdje? Ne. Izvini što razočaravam. Ali jedino što tražim u Vili Kruzeiro je mir. Ovdje hodam bos, bez majice, samo u šortsu. Igram domine, sjedim na ivici trotoara, prisjećam se priča iz detinjstva, slušam muziku, igram s prijateljima i spavam na podu. U svakom od ovih sokaka vidim svog oca. Šta više da poželim? Čak ni žene ne dovodim ovdje. Još manje se petljam s djevojkama koje su iz moje zajednice. Jer samo želim mir i da se podsjetim ko sam u suštini.
– Zato se stalno vraćam ovdje.
– Ovdje me stvarno poštuju.
– Ovdje je moja priča.
– Ovdje sam naučio šta je zajednica.
– Vila Kruzeiro nije najbolje mjesto na svijetu.
– Ali Vila Kruzeiro je moje mjesto.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu