Nikola Jokić je u NBA ligu stigao 2015. godine i od tada je igrač Denvera. Jedan od Jokićevih najvažnijih postignuća došao je 2021. godine kada je osvojio prestižnu nagradu za najkorisnijeg igrača (MVP) NBA lige. Time je postao prvi igrač Denver Nagetsa i prvi Srbin u istoriji koji je osvojio ovu nagradu. Sljedeće godine, 2022, Jokić je ponovio ovaj uspjeh, postavši tek 13. igrač u istoriji NBA lige koji je osvoji MVP nagradu dvije uzastopne sezone.
NBA nije samo promijenila njegov profesionalni život, već i lični. Deset godina i dvoje djece kasnije – lijepo je prisjetiti se njegovog autorskog teksta u kome je sa ljubavlju pričao o svojoj otadžbini, porodici, rodnom Somboru, konjima, ali i srpskoj košarci.
– Cijeli svijet mi se vrtio oko konja – počeo je Nikola, pa dodao.
“Oduvijek sam volio košarku, ali kada sam bio mali, čak i u tinejdžerskim godinama sa 13 ili 14, išao sam na konjske trke. Nisam čak trenirao toliko košarku. Išao sam u štale, kako bih radio u njima. To je bio moj život. Trkao sam se, ne profesionalno – već amaterski. Jednom sam čak bio i četvrti, bio je to lijep hobi – naveo je on, pa nastavio.
“Počeo sam redovno da treniram košarku tek godinu dana prije nego što ću napustiti rodni Sombor. Prelijepo je tamo. Možete čak i da izguglate, nalazi se u sjevernoj Srbiji! Shvatio sam tada da bih jednoga dana mogao da živim od košarke. To može da mi bude posao, a i volim da je igram. Znao sam da mogu biti dobar košarkaš, ali nisam znao da mogu da budem NBA igrač. Mislio sam da mogu da igram makar u evropskim klubovima. Dok sam odrastao gledao sam nacionalne timove, jer kad si klinac u Srbiji cilj ti je reprezentacija. Nisam mnogo pratio NBA zbog vremenske razlike u odnosu na Srbiju. Kod nas mečevi počinju u tri, četiri ujutru… Kada je “YouTube” zaživio imao sam petnaestak godina. Gledao sam Medžika Džonsona zbog njegovih pasova, Hakima zbog igre na polu-distanci, a Džordana… jer je Džordan – rekao je as Denvera.
“Imali smo mali koš u stanu”
– Kada sam bio mali gledao sam svoju braću koja su isto igrala košarku. Imam pomalo od svakoga: jedan je talentovan, a drugi jak. Ja sam pomalo od obojice – objasnio je tada Nikola. “Naš stan je bio vrlo mali. Imali smo dvije sobe, kuhinju i kupatilo. A tu su živjeli moja mama, tata, ja, dva brata i baka. Bila je to puna kuća. Često su dolazili i rođaci, koje mi u Srbiji takođe zovemo braća. Kuća je uvijek bila puna ljudi, a mi smo se stalno zezali. Bili smo “luda djeca”, uvijek smo pravili mnogo buke – otkrio je Nikola, pa otkrio.
“Čak smo imali i mali koš u stanu, pa smo moja braća i ja stalno igrali. Komšije koje su živjele ispod stalno su dolazile da se žale našim roditeljima kako smo glasni – napisao je. Potom je Nikola započeo priču o košarkaškim počecima.
– Kada sam počeo da igram bio sam jako debeo, a nisam bio naročito visok. Igrao sam centra, a u isto vrijeme i plejmejkera. Driblao sam po čitavom terenu, bila je to samo zabava, znate? Ali, kada sam napunio 16 godina osetio sam da zaista mogu nešto. Tada sam iz Sombora otišao u veći grad – Novi Sad – istakao je Srbin.
– U Srbiji kada igrate za tim i idete u školu – oni su odvojeni. Nije kao u SAD kada igraš za tvoju školu, koledž. Ali, svake godine u Srbiji postoji jedan školski turnir na kome sam ja igrao sa mojom školom iz Novog Sada i pobijedio. Košarka u Evropi i u NBA su potpuno drugačije. Kada vidite rezultat u Evropi on je obično 50-58, a to znači da je bila dobra utakmica. A ovdje često vidite da timovi daju 100, 120 poena… Kada u Evropi neko primi 80 poena to znači da je to loša odbrana – rekao je Jokić.
“Navijači su ludi – posebno Zvezdini i Partizanovi”
– Htjeli smo samo da igramo dobro u odbrani. U napadu, imaš slobodu da nešto učiniš ako si slobodan. Svi mogu da šutiraju. Ako je i 20 sekundi do napada, a ti si otvoren – možeš da šutiraš. Trener je htio da igramo dobro odbranu, a onda i da trčimo, trčimo, trčimo… Međutim, nismo bili dobri u odbrani. Bili smo talentovani, postizali mnogo poena, ali nismo znali da se branimo – naveo je Jokić.
– Prošle godine bili smo u finalu nacionalnog Kupa sa Crvenom zvezdom. U Evropi, a naročito u Srbiji, navijači su “ludi”, posebno Zvezdini i Partizanovi. Oni su najveći klubovi sa dugom istorijom. Kada oni igraju to zovemo “derbi”. Igrao sam u Oklendu, San Antoniju, Oklahoma Sitiju, Juti… Jutini su recimo dobri. Ali u Evropi, tu ima više strasti. To što su navijači kluba je dio njihovog života.”
– Protiv Zvezde čitava hala je bila protiv nas. U tunelu si i čujem samo bubnjeve koji te čine napetim. “Dum, dum, dum”… Bilo je nevjerovatno jer smo mi bili najmlađi tim. Nisu nas tako dobro poznavali. Svi su bili protiv nas, zviždali su nam, ali sam ja bio u fazonu: “Pa i ne znate nas. Kladim se da ne znate imena svih naših 12 košarkaša!” Zapravo, promašio sam šut za pobjedu….””Svaki mladi košarkaš iz Evrope, što je kao tradicija, mora da odigra bar dvije sezone u Evroligi i tek onda da razmišlja o NBA. Ja na početku nisam razmišljao o NBA. Ali, na kraju sezone pojavili su se kontakti sa Nagetsima. Pomislio sam da ja to mogu, jer sam mlad. Mogao bih da se razvijem kao NBA igrač, a ne evropski igrač – kazao je Srbin.
“Spavao sam tu noć kad su me Nagetsi draftovali”
– Spavao sam tu noć kad su me Nagetsi draftovali. Brat je pripremio slavlje, šampanjac, zvao me je da mi kaže. Kada sam se javio uopšte ga nisam slušao, rekao sam mu da me ostavi da spavam. Prekinuo sam vezu i sutradan saznao šta se desilo. Nisam mislio da je to jako važno. Pomislio sam, dobro, draftovali su me, ostaću svakako u Evropi, nisam ni mislio da ću odmah u NBA.””Kada je Barselona došla da me gleda odigrao sam jednu od svojih najgorih utakmica u karijeri. Dao sam možda 4 poena i to mi je bio znak da Evropa nije za mene. Na kraju sezone Denver me je pozvao i obavijestio da me želi u timu. Odjednom, sve je drugačije. Sve.”
– Svlačionice, treninzi, teretana, ljudi. Imamo bar deset trenera. Naš stil igre podrazumijeva mnogo trčanja, a ako si visok i možeš da trčiš brzo, bićeš dobar u ovoj ligi. Najbolji dio je putovanje. Sa Megom smo busom putovali po deset sati, što nije dobro za visokog čovjeka kao ja. Sada smo stalno u avionima. I igra je drugačija, skoro da imamo četvrtinu više nego u Evropi…””Kod mene se jedna stvar nije promijenila – strast! Vidjeli ste sigurno kako su me protivnici nekoliko puta uhvatili za nogu. Volim takav način igre, sa kontaktom, tako je i u Srbiji. Prošle godine sam postigao poene i dobio i slobodno bacanje, uz urlik, a moji saigrači su odmah skočili na protivnika jer me je gurnuo. To želim da i sada… Ne da se bijem, već da imam tu košarkašku strast na utakmici. Ne želim da mi to bude posao. Želim da zadržim tu osobinu.””Bolje je od konjičkih trka… – zaključio je Nikola.
Uprkos mnogim postignućima, Jokić nikada nije zaboravio odakle dolazi. Ponosan je na svoje korijene i često se vraća kući kako bi proslavio svoje uspjehe s porodicom i prijateljima. Jokić naglašava važnost skromnosti i vrijednog rada – za njega, biti na vrhu nije samo pitanje talenta, već i posvećenosti i ljubavi prema igri, piše Sportal.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu