Izjave iz tabora Partizana, prije svega trenera crno-bijelih Željka Obradovića pred finalni duel podgrijale su atmosferu. Najveći evropski trener svih vremena ukazivao je na potencijalne neregularnosti u finalnom susretu, prstom upirući na sudije, ili je možda jednostavno tražio alibi za eventualni poraz.
Prepucavanja su se nastavila i na dan utakmice, a ovoga puta u glavnoj ulozi bili su Nebojša Čović, predsjednik KSS i Ostoja Mijailović, prvi čovjek Partizana.
Kako su pravila nalagala, sudijska trojka birana je žrijebanjem, a kuglice su ovoga puta odlučile da to budu Stefan Ćalić, Uroš Obrknežević i Vladimir Tomić.
S obzirom na zapaljenu uvertiru, znalo se da će ovaj trojac imati vraški težak posao i nije postojao čovjek na planeti koji bi želio da bude u koži ovih momaka pred početak derbija.
U spektakularnoj atmosferi kultne dvorane Čair u Nišu, Crvena zvezda slavila je nakon produžetka rezultatom 89:83 i tako peti put uzastopno došla do trofeja “Žućkove levice”. Imao je Partizan veliku šansu za pobjedu u finišu 4. četvrtine, ali Karlik Džons nije uspio da realizuje oba slobodna bacanja, pa je sa jednim pogođenim svom timu obezbijedio samo produžetak.
Bila je ovo 11. pobjeda Janisa Sferopulosa u posljednjih 12 mečeva nad Željkom Obradovićem i očigledno je da grčki stručnjak zna kako treba protiv najvećeg svih vremena. Pravila su bila jasna, po 4 strana igrača mogu da odaberu treneri svake ekipe za Kup Radivoja Koraća, što je predstavljalo problem za crno-bijele, ali su i sami isticali da ekipa nije pravljena za KRK, već za ABA i Evroligu.
Ipak uprkos brojnim problemima sa povredama, kao i izostanku bitnih igrača zbog ovog pravila, Partizan je pružio izuzetan otpor Crvenoj zvezdi u finalu. Gledali smo pravu mušku borbu, gdje ni jedna ni druga ekipa nisu htjele da se predaju do posljednjeg sekunda utakmice. Na kraju je Kodi Miler Mekintajer izrastao u heroja crveno-bijelih.
Veliki teret bio je na leđima Ćalića, Obrkneževića i Tomića, pritisak je bio ogroman, a kada sravnimo račun, ne možemo da ne pohvalimo momke koji su odradili fantastičan posao i mirnoćom u ključnim momentima, kada je “nervoza mogla da se siječe nožem”, sačuvali integritet ovog takmičenja i dokazali da Srbija ima čime da se pohvali kada tu nema onih najboljih (Belošević, Juras, Nikolić).
Bljuvao je Željko Obradović vatru na sudijski trojac i nakon poraza u finalu, govorio je i da su drugi faktori odlučili ishod pobjednika, ali se čini da mu ovakvi porazi posebno teško padaju.
Shodno važnosti i težini utakmice sudije su odradile više nego odličan posao. Kriterijum je bio ujednačen, puštena je muška igra bez previše sjeckanja i ono što je najvažnije, niko nije oštećen. Grešaka je naravno bilo, ali ono što treba napomenuti jeste da one nisu odredile ishod utakmice.
Drugi faktori koji su uticali na ishod meča jesu loše odluke igrača Partizana u ključnim momentima, nedostatak koncentracije Sterlinga Brauna pri izvođenju auta, ali i mnogo veća širina u rotaciji koju je imala Crvena zvezda u ovoj utakmici.
Pred početak ovog meča dolazile su razne optužbe na sam integritet organizacije ovog takmičenja, a po nekim izjavama iz crno-bijelog tabora moglo se naslutiti da je poraz u finalu već upisan.
Ipak za sve ono što je viđeno na parketu ne treba da se traži izgovor u drugim akterima. Navijači Partizana, iako su ostali bez trofeja imaju čemu da se raduju. Nadu za nastavak sezone ulijeva pristup i borba koju su pokazali crno-bijeli tokom cijelog meča, uprkos činjenici da su debelo desetkovani. Na parket se vratio Vanja Marinković, a uz nadogradnju koja se očekuje povratkom Frenka Nilikine, Partizan dobija novu dimenziju pred završnicu sezone i po svemu prikazanom, apsolutno imaju razloga za optimizam.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu