Vremena za isprobavanje i štelovanje više nema. Turnir u Rusiji bio je Partizanova finalna provera pred početak nove sezone, a Srđanu Blagojeviću preostaje samo nada da je dobro pripremio utakmicu, i da su, tamo negde među krovovima šarenijim od vašarskih bombona, ostali i problemi koji su se tokom utakmica u Rusiji pokazali fatalnim.
Dueli s ruskim velikanima bili su veoma indikativni, baš onakvi kakvi pripremni dueli i treba da budu. Kao na lakmus papiru, vidjeli smo šta u Partizanovoj igri valja, vidjeli smo, doduše mnogo jasnije, šta ne valja i na čemu mora da se radi, a nazreli smo i prve obrise fudbalske filozofije koju su Blagojević i rukovodstvo kluba počeli da implementiraju.
Crno-bijeli “vrtić”…
Kao prvo, Partizan je na bratskom turniru u Moskvi definitivno i nedvosmileno potvrdio da predstojeću sezonu namerava da odigra na pogon mladih igrača.
Cjelokupna zadnja liniju koju smo gledali prošle sezone (osim Maria Jurčevića) je zamijenjena, na mesta Aleksandra Filipovića, Nihada Mujakića i Mihajla Ilića došli su Vukašin Đurđević (21), Mateja Milovanović (21) i Milan Roganović (19). Pored pomenutog trojca (i Jurčevića na levom beku) koji se tokom ekskurzije u Rusiji nametnuo kao onaj koji počinje utakmice, Partizanovu odbranu čine još i povrijeđeni Stefan Milić (25), Nikola Simić (18), Ivan Vasiljević (20) i nešto vremešniji Aranđel Stojković (30). Formalno je u klubu još i uvijek i Marko Živković, ali trenutno se čini da trener Srđan Blagojević neće pretjerano računati na njega.
Situacija nije mnogo drugačija ni u veznom redu. Uz Bibrasa Natha koji je zagazio u 38. godinu i Gajasa Zahida koji se još uvijek nije u potpunosti oporavio od povrede ligamenata, te sveže dovedenog Janisa Karabeljova (29), okosnicu Partizanovog veznog reda čine djeca (u bukvalnom smislu te riječi) kluba – Vanja Dragojević (19), Ognjen Ugrešić (18), Milan Vukotić (22), Zoran Alilović (19).
Što se tiče ofanzivnih igrača, Aldo Kalulu je trenutno jedini Partizanov veteran. Pored njega su tu Ibrahim Zubairu (21) koji se još uvijek oporavlja od povrede, Nemanja Trifunović (21), pozajmljeni Jovan Milošević (19) i Demba Sek (24), Dušan Jovanović (19) i Andrej Kostić (18).
Ovakav zaokret u politici formiranja ekipe – nije se dugo dešavalo da crno-bijeli imaju tim koji je u proseku star samo 24 godine – uslovljen je koliko filozofijom Predraga Mijatovića i Danka Lazovića da bi Partizan ponovo trebalo da postane rasadnik mladih talenata, toliko i finansijskom nužnošću.
Dugovi u kojima se klub nalazi, pričali su o tome dosad nebrojeno puta i Peđa Mijatović i Rasim Ljajić, jednostavno su preveliki, i nisu mu ovog ljeta dozvolili da zauzme aktivniju ulogu na tržištu. Umjesto za Partizanove standarde skupih inostranih pojačanja koja se vrlo laku mogu ispostaviti totalnim promašajima (sjetimo se Goha, Grimalda, Arijage, Severine, itd.), crno-bijeli su se ovog leta okrenuli mladim i perspektivnim igračima koje bi kroz nekoliko sezona, nadaju se, mogli da prodaju za velike pare i tako ubrzaju finansijsku konsolidaciju kluba.
Ako se po Bratskom kupu sezona poznaje…
Da se odmah razumemo, u takvom zaokretu nema ničega lošeg. Štaviše; on je vjerovatno „najzdraviji“ put do preporoda, i mogao bi se ispostaviti odličnim po crno-bijele zbog toga što bi afirmacija tih mladih igrača potpomogla i afirmaciju Partizana kao kluba i brenda, pa na kraju krajeva i srpskog fudbala u globalu.
Međutim, to što je čitav gornji pasus ispisan u potencijalu – u prezentu bi mogao da bude problem. I ako se po jutru (Bratskom kupu u Moskvi) dan (predstojeća sezona) poznaje – onda će vjerovatno i biti.
Utakmice sa CSKA i Dinamo Moskvom (obje završene rezultatom 3:1 u korist Rusa) pokazale su da će Partizan u novu sezonu vjerovatno ući sa mladalačkim žarom i elanom kakve prethodne sezone nije imao, ali i da će još vjerovatnije biti lak plen za svaku iole ozbiljniju i iskusniju ekipu, počevši od kiparskog AEK-a. Jesu “Partizanove bebe” pune talenta i gladi za dokazivanjem, ali im jednostavno fale minuti u nogama i zrelost u donošenju odluka na terenu.
Iako je na obje pripremne utakmice dolazilo do povremenih bljeskova i jasnih pokazatelja da su Partizanova djeca sposobna da igraju fluidan i lepršav napadački fudbal – vidjelo se to u otvaranju kontra-napada i pas igri na protivničkom dijelu terena, u pritiskanju zadnje linije i oduzimanju lopti koje su kasnije pretvarane u izgledne šanse, pa čak i ofanzivnom kretanju igrača i anticipiranju vremena i prostora – na kraju ih je upravo to neiskustvo koštalo boljeg rezultata. Od ukupno šest golova, Partizan je čak tri (a lako je moglo biti i više) primio direktno iz svojih grešaka, nakon nepreciznih pasova ili smušenih defanzivnih reakcija pred sopstvenim golom. Protiv ekipa prepunih prekaljenih Rusa i visprenih, munjevitih Južnoamerikanaca kakve su CSKA i Dinamo ovako podmlađeni Partizan zaista nije imao prevelike šanse.
Da li je Partizan ponovo zakasnio sa pojačanjima?
Na sve to, djeluje i da su pojačanja, baš kao što je to slučaj već godinama unazad, ponovo prekasno dovedena. To naročito važi za Dembu Seka i Janisa Karabeljova – dvije najzvučnije Partizanovu akvizicije ovog ljeta, i dvojicu novajlija od kojih se vjerovatno ponajviše očekuje.
Na osnovu onoga što je vižljasti Senegalac pokazao u tih tridesetak-četrdesetak minuta koliko je ukupno dobio na dve pripremne utakmice, utisak je da je on, pored toga što zasigurno još uvijek nije „pohvatao“ šta Srđan Blagojević želi od njega, potpuno fizički nespreman. A po njegovom govoru tijela (svako ko je gledao onu prvu utakmicu protiv CSKA sigurno je zapazio da Demba Sek maltene nije uhvatio nijedan sprint), da stvar bude još grđa, djeluje i kao da nije pretjerano motivisan i željan da prekine četvorogodišnji golgeterski post.
Što se tiče Karabeljova, očito je da se bugarski reprezentativac nalazi u boljoj fizičkoj spremi i formi od Seka, ali je i on, kao i pozajmljeni fudbaler Torina, propustio Partizanove pripreme na Zlatiboru, te stoga ne treba da čudi ukoliko se u nekoj od narednih utakmica ispostavi da ni on još nije u potpunosti uspio da se adaptira na Blagojevićev sistem igre.
Eliminacija od AEK-a ne bi bila smak svijeta
Kao što smo već rekli, nema dileme da je Partizanova odluka da se okrene razvoju mladih igrača pozitivna i da se može pokazati djelotvornom i ljekovitom na više polja, baš kao što je jasno da i Sek i Karabeljov posjeduju određeni kvalitet, ali u svjetlu predstojećeg dvomeča s AEK-om – pitanje je da li će to biti dovoljno.
Daleko od toga da je kiparski AEK neki veliki bauk, ali spram ovako mladog, zelenog i nenašpanovanog Partizana čiji igrači vjerovatno još uvijek nisu stigli valjano ni da se upoznaju s Blagojevićem, favorit sigurno jeste.
Naravno, to ne znači da Partizan neće imati svoje šanse. Činjenica da su crno-bijeli postigli gol na obe utakmice (protiv Dinama je vrlo lako moglo biti i dva, da Jovan Milošević nije promašio zicer) i da su stvorili nekoliko izglednih šansi veoma je ohrabrujuća. Sa takvim napadačkim žarom, iskustvom oličenim u Nathu, Kaluluu i Marku Miloševiću koji je pokazao da bi mogao da bude dostojna zamena za Aleksandra Jovanovića, i „bebama“ željnim dokazivanja i fudbala, zaista ništa nije nemoguće.
Na kraju, poenta je u tome da, čak i ako Partizan već na samom startu kvalifikacija doživi neuspjeh i bude eliminisan od AEK-a, to nikako ne bi smjelo da bude percipirano kao smak svijeta, bez obzira što bi igranje Lige Evrope za klub Partizanovog renomea uvijek trebalo da bude imperativ, prenosi Sportal.
Prolazak u Ligu Evrope bio bi čist bonus, i u ovom trenutku “napad” na Ligu konfrencije djeluje kao daleko realnija i izvodljivija opcija, jer je pretpostavka da bi kroz nju – i, naravno, Superligu Srbije – Partizan mnogo lakše prodisao.
Primarni cilj jeste da Partizanova igra konačno zaliči na nešto, da bljeskovi iz Rusije polako počnu da se pretvaraju u kontinuiranu svjetlost, i da mladi igrači sazru i steknu prekopotrebno iskustvo.
Jer samo uz njihovu pomoć Partizan može da se osovi na noge.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu