Nažalost, Andrija Delibašić je preminuo (1981-2025).
Andrija Delibašić, nekadašnji fudbaler Partizana, preminuo je nakon borbe sa tumorom na mozgu.
Ovako je bez ustručavanja Andrija Delibašić pričao o borbi sa s opakom bolešću.
– Od prvog časa mi je bilo jasno da će ovo biti trka na duže staze. Zasad je prošlo tek šest mjeseci i mogu da kažem da predstavljaju najbolji dio mog života. Kako u fizičkom smislu, jer se dobro osjećam, tako i sa aspekta ljubavi i podrške koje sam osetio. Čovjek mora da bude zahvalan što je ostao živ, da može da vidi sve to. Neko ne dočeka da spozna svu emociju koju drugi ka njemu emituju. Ja jesam – istakao je na početku razgovora Andrija Delibašić.
“Supruga Milica insistirala da odem kod ljekara”
Početkom 2023. do tada potpuno zdrav slavni fudbaler i novopečeni funkcioner Budućnosti, osjetio je bol u glavi, pa se tek na insistiranje supruge Milice pojavio u bolnici.
-Nikakve simptome nisam imao. Samo sam najednom osjetio konfuziju. Ništa više. Mali umor se iz dana u dan povećavao. Zakazan pregled ionako nisam imao. Bio sam u Baru, na treningu Mornara, popodne su krenuli atipični bolovi u glavi. Znam kako je kad ’puca’ taj dio tijela, ali ovo je bilo drugačije. Ne samo čelo ili migrena, nego bukvalno cijela glava. Osjetio sam prelamanje, nalik munjama i gromovima. Tek tad, na nagovor supruge, krenuo sam u Urgentni centar u Podgorici. Nalazi koji se tiču krvne slike ili pritiska bili su u redu. Onda je supruga bukvalno molila ljude da odrade skener, jer nisam neko ko ima malu toleranciju na bol. Bio sam ranije podvrgnut operacijama glave, usljed raznih udaraca, nemam s tim problem, ali ovi bolovi su bili neizdrživi. Sjećam se da je bio petak, nalazio sam se u polusvjesnom stanju, sve mi se miješalo pred očima, ali sam znao šta se dešava. I evo, sad vam kažem, koliko god čudno nekom djelovalo, nisam se mnogo potresao kad sam čuo dijagnozu – pričao je tada legendarni fudbaler Partizana.
Uslijedio je dodatni pregled magnetnom rezonancom…
Uzrok nastajanja tumora
– Već tad je nagovješteno da je situacija loša, ali smo čekali da pošaljemo nalaze za Beograd, jer u Podgorici, koliko god bile opremljene operativne sale, nema aparature za mikrohirurgiju. Morao sam na operaciju tumora mozga – istakao je Andrija Delibašić i nastavio:
“A moja prva reakcija – ništa! Ni sad ne mogu da razaznam da li sam u trenutku kad mi je saopštena vijest bio pod uticajem lijekova, da li je tumor već narastao do mjere da je malo štetio pojedinim funkcijama, da li sam se stvarno osjećao dobro. Ljekari su mi dali terapiju za smanjenje otoka, jer je bio veliki pored mjesta gde je tumor. Čim je otok prestao da pritiska nervno korenje više nisam osjećao bol, što mi je u tom trenutku bilo najvažnije. Uspjeli smo da dođemo do ljekara koji je konstatovao da je mjesto gdje se razvio tumor dostupno. Bilo je važno da nije ušao u koru mozga, onda bi nastao veći problem. Pričao sam sa sigurno 15 do 20 neurohirurga i niko nije mogao da konstatuje uzrok nastajanja tumora – kazao je on.
Operativni zahvat obavio je spec. dr med. Vojislav Bogosavljević u Kliničkom centru Beograd.
– Čovjek mi je doslovce spasao život. Posebna zahvalnost njemu, ali i saradnicima, ljekarima, sestrama i osoblju na odjeljenju neurohirurgije. Bili su divni prema meni sve vrijeme. Na odjeljenju sam bio najmlađi. Na žalost. Ili, možda, na sreću. Sve vreme svjestan o čemu je rječ, ali strah nisam osjetio, znajući da nisam u stanju ništa da promijenim. Sport me je tome naučio, da se koncentrišem samo na detalje koji su u mojoj moći. Zato su me samo interesovali sljedeći koraci.
Lazović platio privatni avion iz Podgorice za Beogard
– Danko Lazović i Saša Ilić, sa suprugama Jovanom i Tijanom, sve vrijeme su bili tu. Saša je imao obaveze u Sofiji, ali tu je. Ne znam ni danas kojim kanalima su Tijana i Jovana uspevali da dođu u posetu, do bolničke postelje donesu hranu koji su same kuvale. Znaš, to su neke stvari za ceo život… Familija, razume se, to je posebna vrsta ljubavi. Bezgranična. A Danko… Ljudi moji, pa on je bez pitanja, organizovao i platio prevoz privatnim avionom iz Podgorice za Beograd. Ne bih da delujem ne znam ni sam kako, ali saberi, oduzimi, sve nas je spojio fudbal. I Partizan – u dahu je govorio Anrdija priznavši da je promijenio neke životne navike:
“Nisam do danas pustio suzu što se tiče tog slučaja. Niti ću to činiti ubuduće. Znam sportiste koji su prolazili jednako teške situacije, reagovali stavljajući ruke na glavu, kukali nad prokletom sudbinom. Neću tako. Nisam to ja. Niti ću biti do kraja moje borbe. Disciplinovan sam, promenio sam način razmišljanja, poglede na svet i zato proteklih šest meseci vrhunski živim. To sad djeluje malo bezveze, kao patetika, a u stvari je tačno. Ne znam da li čovjek dobije drugu šansu, da koristi svaki dan, ali znam da više vremena poklanjam detaljima koje sam, mahom zbog fudbala, zapostavljao. Češće sam sa porodicom, drugarima, na svežem vazduhu. U svemu ovome ima i pozitivnih stvari. Ne mora čovek uvek da se hvata za tužnu sudbinu. Nervira me kad mi neko kaže kako je moguće tebi to da se desi? Desilo se, idemo dalje, ne bi trebalo klonuti – rekao je Delibašić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu