Prošao je od tada 731. dan. Ali, ovdje nije u pitanju broj. Već klupko sa etiketom “il piu coraggioso”, koje se odmotava odavde do vječnosti. Kako je vrijeme podlo, prolazi brzinom svetlosti. Čini se ko da je gotovo juče stigla užasna vijest da je Miha razdužio opremu i otišao u slavu. U zamak nebeski.
I danas jednako se ne prihvata činjenica u srpskom narodu da je izgubio bitku od podmuklog protivnika. Svi su mislili da takvi kao Siniša ne mogu da izgube. Vjerovali smo da u njegovom slučaju, eventualno, mogu da budu pata karte. A, poraz? Ne, to nikako, prenosi Sportal.
Ma, ljudi, sjetite se tog razoružavajućeg osmijeha. Većeg od života. Bio je on širok do samog kraja. Onda je to podlo đubre od bolesti izvelo manevar s leđa, iz zasjede. Pa ipak, taj podlac nije pobijedio Sinišu Mihajlovića. On je, kao i u najboljim igračkim danima, ispalio bolid, taj meteor velikog sjaja, na mjesto rezervisano samo za besmrtne. U stvari, ta svjetlost bio je on. Odjahao je gospodski i ostavio iza sebe tragove što mirišu poput majske ruže.
Miha je bio nesvakidašnji čovjek. Osjetio je bič gladi, rata… Kao vanserijski talenat vinuo se do fudbalskih i svih ostalih visina. Bio je najbolji izvođač slobodnih udaraca ikada, ako mene pitate. Nije dao na sebe, bio je osobito ponosna ličnost. Bio je i jedan od najbogatijih ljudi. Ali, ne finansijski, nego suštinski. Stvorio je veliku porodicu. Petoro djece, ej… Kakva momčina…
Njegova borba protiv bolesti bila je nešto što se ne viđa. Od tog neustrašivog srca nije se očekivalo ništa manje. Pa ipak, ostavio je zavještanje za generacije fudbalera i trenera. U jeku rata sa leukemijom, on je insistirao da se vrati na klupu. I, naravno, uspio je i u tome. Zamislite koliko je tu potrebno volje, a o snazi da i ne govorimo. Bitke Sinišine, zapravo, jesu smjernice. Sve što je činio u vremenu ljutih bitki sa podmuklim protivnikom, leksikon su neodustajanja, dostojanstva, hrabrosti, ljubavi. Jer, on je svojim stoičkim vojevanjem sazidao autoput vjere. Svima, a ponajviše svojoj porodici, time je poručio “tu sam, ne dam se zlotvoru, ćeraćemo se još”. Bez kukanja, nikad spuštenog garda. Uz očaravajući osmijeh. Majke mi, mislio sam da će da najuri glavom bez obzira đavola ti svojim širokim osmijehom. Tako se bori, tako se piše zakon besmrtnosti.
Kao i u vremenima dok je igrao fudbal, šutem koji razara, gađao je besomučno bolest. I kada su stizali signali da će dobiti još jednu rundu, besmisao je srušio drvo života. Nevidljiva pošast oborila je generala Mihajlovića, srpskog Herkula.
Pao je, ali nije klečao ni sekunda. Vazdigao se i eno ga šparta vaseljenom. Ako noću vidite kakvu kuglu što leti zvjezdanim nebom, ne zavaravajte se da je to meteor ili kometa. To Miha puca slobodnjake vasionom…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu