Popularni Bata Bulatović bio je generalni sekretar Fudbalskog saveza Srbije i Crne Gore (FSSCG), a ubijen je 26. marta 2004. godine ispred prostorija Saveza na Terazijama, a ovaj zločin nikada nije rasvijetljen.
Tačno 20 godina od ovog ubistva, Brankov sin, Blažo Bulatović, dao je emotivnu ispovijest za Kurir u kojoj je govorio o tragedijama koje su ga pogodile, ali i ojačale, te od njega napravile čovjeka o kom svi imaju samo riječi hvale i trenera koji polako, ali sigurno krči put u svijetu fudbala.
Njegovu ispovest objavljenju 26. marta 2024. godine možete pročitati u nastavku teksta.
Blažo Bulatović, životna priča
Koliko čovjek može da bude jak kada kao dijete doživi veliku tragediju. Kada u trenutku ostane bez oca koji mu je bio sve – muška ruka, idol, neko koga je beskrajno volio i koji mu je život činio savršenim!
Blažo Bulatović je već sa 14 godina morao preko noći da odraste i ispliva iz užasne situacije u koju ga je sudbina dovela. Njegov otac, Branko Bata Bulatović, ubijen je 26. marta 2004. godine, a ovaj zločin ni poslije dvije decenije nije riješen.
Na godišnjicu ubistva koje je potreslo region, Blažo Bulatović je u emotivnoj ispovijesti govorio o tragičnom danu, svom djetinjstvu, životu prije i poslije smrti oca, problemima sa kojima se suočavala njegova porodica, ljudima koji su bili tu kao podrška, ali i o drugoj tragediji kada je izgubio i sestru.
Od dječaka koji je uz oca imao prelijepo djetinjstvo, preko momka koji je prije vremena morao da odraste i talentovanog fudbalera do, sada već uspješnog trenera, Blažo je prošao trnovit put koji mnogi ne bi izdržali.
Od raja, do ivice pakla
– Ja sam generalno sa tatom odrastao uz fudbal i meni je fudbal bio sve na svijetu. Ja sam uz tatu, odlazeći kod njega u Savez i na skoro svaki trening reprezentacije, na druženja sa velikim fudbalskim imenima u to vrijeme, Savićević, Mijatović, Stojković i mnogih drugih koji su igrali na Svjetskom prvenstvu 1998. i Euru 2000. godine. Ja sam imao to neko lijepo djetinjstvo, trenirao sam fudbal, išao na Mundijal i Euro i meni je taj život dječački od šeste do 14. godine bio kao bajka. Tata mi je ispunjavao sve želje, svuda me je vodio, pričao sam sa igračima, slikao sam se sa njima, imao sam od svakog dres… Imao sam orman gde je bilo 100, 150 dresova! To je priča koju nikada neću zaboraviti! Ja sam bio i talentovan za fudbal i tatina najveća želja je bila da se ja bavim fudbalom! Da li kao igrač, da li kao trener, da li kao funkcioner – započeo je Blažo.
Prisjetio se svog djetinjstva u Podgorici i perioda kada je porodica prešla u Beograd.
– Mi smo živjeli u jednom malom stanu na Palasu, skromno. On je prije Fudbalskog saveza bio direktor FK Budućnost iz Podgorice, baš kad sam se ja rodio postao je savjetnik generalnog sekretara FSJ i tada smo se svi porodično i definitivno preselili u Beograd. Sjećam se i svoje prve utakmice fudbalske, bio je to meč Zvezda – Barselona, a isto 1996. godine vodio me je i na susret reprezentacija Jugoslavije i Farskih Ostrva. To su dvije prve utakmice kojih se ja sjećam na koje sam išao. Bilo je to normalno djetinjstvo u kom vjerovatno nisam bio ni svjestan ko mi je tata, ali kako sam počinjao sa njim da idem na utakmice počeo sam da kapiram koju funkciju ima moj otac – prisjetio se, pa dodao:
– Stadion je bio krcat, to je bila legendarna utakmica koje se sjećam kao juče! Zvezda daje gol za 1:0, stadion puca, ja sam bio oduševljen! Završila se utakmica 1:1, ali kada smo išli kući ja sam tatu molio da me vodi na svaki naredni meč. Tako sam zavolio Zvezdu, a počela je i još veća ljubav za fudbalom – rekao je.
Mundijal 1998. i Euro 2000. godine
– Imao sam tu čast da budem i na Svjetskom i na Evropskom prvenstvu. Sjećam se Eura, ja sam bio sa njima u hotelu i dolazio sam u susret sa igračima. Postoji zanimljiva anegdota… Protiv Slovenije je Mihajlović dobio crveni karton, protiv Norveške je isključen Kežman, protiv Španije je Jokanović zaradio parni žuti i imao je suspenziju za četvrtfinale sa Holandijom. Ja sam posle Slovenije malo pričao sa Mihom i sećam se da mi je tata rekao ‘Ej, rekao sam ti da mi ne diraš igrače!’, a ja sam mu odgovorio ‘Ne, ne, ne, ja ti diram ovoga što ne igra sljedeću utakmicu’. Tu su se i igrači smijali, sjećam se pred četvrtfinale sam pričao sa Jokanom kom sam bio simpatičan i opet je došao tata i rekao ‘Je li, koliko puta treba da ti kažem nemoj igrače da mi diraš?’, a ja sam mu odgovorio ‘Pa Jokan ne igra sutra’. I onda su se oni smijali i to im je bilo interesantno.
Istakao je da je njegov otac pretrpio brojne prozivke nakon sada već čuvenog poraza od Azerbejdžana.
– Sjećam se i jednog perioda koji je za mene bio onako… Bio sam šesti razred i reprezentacija je igrala one čuvene utakmice sa Azerbejdžanom, ako se sećaš onih mečeva… To su sad malo ružnije strane fudbala, ali to je život i to će uvijek biti. Sjećam se da smo izgubili tamo 2:1 da bi mene osmaci, koji su dvije godine bili stariji od mene da su me pitali kad misli tvoj tata da podnese ostavku i ode iz Saveza, ovo je bruka i sramota, sram ga bilo… Bilo je i tih negativnih komentara posle Azerbejdžana… U glavi mi je ostala scena, baš mi se urezala u sjećanje, kako dolazim da igram fudbal gdje meni ti stariji kažu ‘Kad misli tvoj otac da ode iz Saveza, vidi šta je napravio?!’. Ja sam odgovorio da nije on kriv, kao i svaki sin, šta ću, i pored toga što svako ima tu odgovornost… Rekao sam da nije kriv, da ne igra on, a oni su uzvratili ‘Nije bitno da li igra ili ne igra, treba da ga bude sramota – prisjetio se Blažo.
Posebno je zahvalan Dejanu Savićeviću.
– Cijeli život ću biti zahvalan Dejanu Savićeviću! To sam pričao uvijek, a to ću reći i sad! To je čovjek koji se jednom u milion godina rađa! Kada se to desilo pomogao je meni i mojoj porodici šta god da treba. Da li ga zovem, da li on mene zove, čujemo se svakodnevno skoro. On je meni još na sahrani rekao ‘Ti ćeš biti moja briga, ti, tvoja sestra i majka’. On je to sve ispoštovao i dan danas poštuje! Što se tiče Dejana Savićevića ne postoje reči hvale za tog čovjeka i za ono što je uradio za mene i moju porodicu – naglasio je.
Fudbalska karijera i gol Zvezdi
– Nisam bio neko čudo, ali sam bio talentovan i mislim da nisam napravio neki veći domet jer nisam bio radan i vrijedan kako je trebalo da budem, ali sam ponosan na svoju fudbalsku karijeru. Stigao sam do Superlige, dao sam gol Zvezdi… Eto, sin mi sada trenira fudbal i ja kad mu kažem da sam dao gol Zvezdi njemu je to vau, i pored toga što to nije Bog zna šta. Ali eto, hvala Bogu pa imam bar nešto svojim sinovima da ispričam od te moje skromne fudbalske karijere. Mislim da mi je sada mnogo zrelija i ozbiljnija glava i želim da sve to što nisam imao kao fudbaler nadomjestim kao trener – zaključio je Blažo.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.