"U Bosni sam i danas izdajica" Haris Vučkić bez dvoumljenja izabrao čiji će dres ponijeti

Smatra da je svjestan da je i danas zbog toga za mnoge izdajnik, ali jednostavno je napravio ono što je smatrao najboljim za sebe.

Još 2011. godine je, tada veoma talentovani napadač, bio povezivan sa reprezentacijom BiH. Dvije godine nakon što je kao veliki talent potpisao za Njukasl nije isključivao mogućnost da obuče dres Zmajeva.

– Uvijek sam nastupao za slovenačke reprezentacije i nadam se da će tako ostati. Slovenija mi je dala sve. Tu sam rođen. Tu sam trenirao. Otišao sam u inostranstvo iz slovenačke ekipe. Međutim, nikad se ne zna – odgovor je Vučkića na pitanje: Slovenija ili Bosna i Hercegovina.

Haris Vučkić priznaje da su ga čak i Englezi željeli, ali da je na kraju ipak pao izbor na Sloveniju.

Englezi su toliko željeli mladog Harisa da su njegovom ocu ponudili posao, ponudili preseljenje cijele porodice na Ostrvo.

– U osnovi, htjeli su me ukrasti i u reprezentativnom smislu. Nakon nekoliko godina mogao bih imati priliku igrati za Englesku… Ali selektor Matjaž Kek me brzo pozvao. Za mene nikada nije bilo pitanje za koju ću državu igrati. Slovenija mi je dala sve, rođen sam u Sloveniji, odrastao, ovdje počeo igrati. I Bosna je htjela da igram za nju. Ali nisam bio vezan za Bosnu. Mogao sam biti izdajica. Zapravo, u očima nekih ja sam izdajica u Bosni jer je nisam izabrao. Da jesam, bio bih izdajica u Sloveniji. Ne možete svima ugoditi, uvijek ću nekome biti loš momak – objasnio je u intervjuu za slovenačku Ekipu.

Haris je proveo 10 godina na Ostrvu i tamo se zaljubio u mnogo toga.

– Volio sam klasični engleski doručak, mesne pite s graškom i pire krompirom. Nedjeljni ručak, tako smo ga zvali. Pečeni krompir (punjeni neoguljeni pečeni krompir), pastirska pita i, naravno, riba s krompirićima, koje smo često jeli nakon utakmice. Danas, u mojim godinama, ne bih jeo nešto tako masno, ni slučajno – rekao je uz smijeh.

33-godišnjak je trenutno kapiten Domžala. U Sloveniju je stigao sa Tajlanda, a prethodno je igrao za Rijeku, Saragosu, Tvente, te niz engleskih timova nakon što ga je Njukasl često slao na posudbe. Ponikao je upravo u Domžalama.

Haris Vučkić – ponosni otac i suprug Amerikanke bosanskih korijena

Haris je oženjen i otac tri djevojčice. Priča o njegovoj supruzi i njihovom susretu te kasnijem putovanju vrlo je zanimljiva.

– Medina je Amerikanka bosanskih korijena – započeo je.

– Kad je imala dvije godine, ona i njena majka pobjegle su iz Bosne zbog rata, sletjevši u Jesenice, gdje nisu mogle primiti sve izbjeglice. U to vrijeme njenoj porodici ponuđeno je preseljenje i novi život u Čikagu, i to su odlučili učiniti.

Činjenica da su se upoznali 15 godina kasnije bila je zasluga Harisove tete, koja je imala rodbinu u Čikagu. Organizovali su događaj u Vjetrovitom gradu gdje se sastaje bosanska zajednica, gdje je teta naletjela na Medinu.

– Rekla joj je da ima momka za nju. Povezali smo se onlajn i počeli razgovarati. Svidjela mi se, imali smo iste poglede na svijet, bili smo istih godina. Samo smo razgovarali godinu dana, onda sam je posjetio u Čikagu, tada sam imao 18 godina – objasnio je i nastavio: Volim košarku, Čikago, Džordan, znamo, po tome je poznat. Ako ništa drugo, ako se ne slažemo, bar ću posjetiti SAD, pomislio sam tada – rekao je on.

Haris ju je zaprosio tokom jednog od njenih posjeta (s majkom) Engleskoj.

– Bili smo u restoranu. Medina je nosila bratov prsten na lijevom prstenjaku, a ja sam joj rekao da joj više neće trebati. Pogledala me malo iznenađeno, a onda sam joj dao svoj prsten – opisao je vjeridbui dodao: – Nisam kleknuo na jedno koljeno, ali imam izgovor: u to sam se vrijeme oporavljao od operacije koljena. Ali Medina me i dalje gnjavi zbog toga – priznao je s osmijehom, piše Sport.

Haris i Medina vjenčali su se u dobi od 21 godine, a on kaže da ga je bračni život smirio, spustio na zemlju.

– Danas sam više nego sretan što sam se mlad oženio – rekao je om.

Vjenčanje se održalo prije 13 godina u BiH, na pola puta između rodnog grada Harisove porodice i Medininog: „Naše su se porodice puno selile zbog rata. U Austriju, Švajcarsku, SAD, Sloveniju,… ali nas i dalje spajaju naši bosanski korijeni.“

Na vjenčanju su ugostili oko 250 gostiju, što je za bh. standarde prilično skromno, kaže Haris.

– Svi su pozvani na naša vjenčanja. Ako ste ikada bili pozvani na nešto, morate uzvratiti poziv. Mislim da nisam ni znao za 50 gostiju – slegnuo je ramenima.

Priznao je da je većinu novca trošio na prestižne marke odjeće, uključujući automobile.

– Kad sam bio mlad, htio sam voziti i “mercedes” i “porše”, i jesam – istakao je on.

Sada ne vozi te marke, jer je prema njima više nego ravnodušan. Priznao je da još uvijek kupuje puno kopački.

Haris, koji ima starijeg brata Alena, koji je takođe bio fudbaler, kaže da mu je djetinjstvo uvijek bilo lijepo, iako često – za razliku od današnje djece – mnoge stvari nisu bile nadohvat ruke svaki dan.

– Ponekad nije bilo novca za slatkiše, a roditelji su nam, na primjer, davali puding s radnog ručka. Zbog toga svaku stvar i uspjeh još više cijenim, znao sam da stvari ne padaju tek tako s neba – istakao je kapiten domžalskog kluba.

Nikada nije imao rezervni plan u slučaju da ne uspije u svijetu fudbala.

– Radije bih radio trbušnjake nego čitao ili radio matematiku. Bio sam opsjednut fudbalom. 2002. godine, kada je bilo Svjetsko prvenstvo, imao sam istu frizuru kao brazilski Ronaldo, znate – onu posebnu. Čak imam i krive zube poput njegovih – rekao je uz smijeh, dodavši: – Naravno, kao dijete sam imao aparatić za zube koji se može skidati, ali vidite da ga nisam nosio. Noću bi odmah završio ispod kreveta.

Iako je izgradio uspješnu sportsku karijeru, rekao je i da je vrlo svjestan da je njegov život mogao krenuti u sasvim drugim, vrlo lošim sferama.

– Neki od prijatelja i komšija s kojima sam odrastao završili su u zatvoru, postali su kriminalci. Moji su roditelji pazili da ne krenem krivim putem, a tome je pridonio i fudbal, jednostavno nisam imao vremena za nestašluke. Bio sam nestašno dijete (smijeh). Danas je isti mali vražićak moja druga kći – navodi on.

U svom velikom intervjuu Slovencima poručuje da obožava Dinu Merlina.

– Nedavno sam prisustvovao koncertima Olivera Dragojevića, Dina Merlina, Željka Samardžića. Volim slušati i špansku muziku, latino muzika je najbolja za trening – rekao je on.