Zašto su Orlovi tako nisko pali, pitanje je koje sebi moraju da postave u Staroj Pazovi i na Terazijama. Korjenite analize su potrebne da se otkrije gdje je problem i kako ga riješiti. Samo je pitanje imaju li volje za tako nešto u FS Srbije.
Za razliku od Srbije, Bosna i Hercegovina je pokazala kako se bori. Pokazali su ti mladići da se za domovinu igra srcem. Dolaze iz malih i nižerazrednih timova, a ne iz Juventusa, Milana, AEK Atine, Notingem Foresta i drugih velikih i poznatih sredina. Zmajevima je nastup za reprezentaciju čast, a čini se da je nekima u Srbiji dres Orlova kao neki vid odmora. Dođu zvijezde na pripreme da obiđu rodbinu, a onako usput odrade utakmicu.
Upravo je tu najveća razlika između selekcija Srbije i Bosne i Hercegovine. U svlačionici BiH vlada atmosfera sloge i zajedništva. Poštuje se selektor i poštuju se njegove odluke.
S druge strane, u Srbiji smo vidjeli šta sami igrači kažu o bivšem selektoru. Jasno je da je Dragan Stojković izgubio svlačionicu još prije one bruke i katastrofe protiv Engleza. Piksi nije više imao autoritet, izgubio ga je, a igrači su to davno prepoznali i onda su olako odbijali pozive. Šta bi bilo kad bi se na takav korak odlučili, recimo, Edin Džeko ili Luka Modrić? Oni i danas, bez obzira na odluke selektora, s kojima se nekad i ne slažu, dolaze i „ostavljaju srce na terenu“.
U Srbiji je dobar dio fudbalera odlučio da bokotuje Piksija i na taj način su izdali ne samo reprezentaciju već domovinu i takve ne treba više zvati.
Izjava nekadašnjeg fudbalera Crvene zvezde, Real Madrida i Anderlehta, Milana Jankovića, pogodila je u srž problema kad je u pitanju reprezentacija Srbije.
– Piksi je na poziciji selektora trebalo da završi misiju odmah poslije Evropskog prvenstva i da ode kao uspješan selektor koji je odveo Srbiju na dva velika takmičenja. Trebalo je da dođe neko novi i napravi smjenu generacija – rekao je Janković.
Glas razuma nije prevladao, a agonija je bila sve veća.
U BiH je priča išla drugim putem. Od Sergeja Barbareza niko nije tražio da izbori plasman na Mundijal, a plan je bio da se ove kvalifikacije iskoriste kako bi se spremila ekipa za odlazak na EP 2028.
Kad je preuzeo ekipu Barbarez je zatekao mnogo igrača, mladih i kvalitetnih, spremnih da idu u „vatru“ odmah. Kult reprezentacije bio je, a i danas je sve jači i jači. Motiva ne nedostaje. Barbarez je zasukao rukave, stvorio pobjedničku atmosferu i BiH je od autsajdera došla do baraža, a sad ih samo jedan korak dijeli do direktnog plasmana na Mundijal koji će se naredne godine odigrati u SAD, Meksiku i Kanadi.
Ono što Srbija nije imala, BiH jeste. Selektora sa autoritetom, kult reprezentacije i igrače koji imaju poseban motiv kad igraju u dresu sa nacionalnim grbom. Kod Srbije je Piksi ostao bez autoriteta, kult reprezentacije odavno ne postoji, a igrači na pripreme dolaze kao na izlet.
Srbija je po tome unikat ne samo na Balkanu već i u Evropi. Kosovo ima baraž, Sjeverna Makedonija ne smije da izgubi u Velsu i ako ostanu neporaženi i oni će u baraž. O Hrvatskoj ne treba trošiti riječi, jer su superiorno prošli i ove kvalifikacije i imaju direktan plasman na Mundijal.
I dok se od Slovenije i Crne Gore nije očekivao odlazak na najveću svjetsku smortu fudbala, od Srbije jeste. Iz Beograda smo slušali priče i o prvom mjestu i direktnom plasmanu, sve dok od Engleza nisu dobili „petardu“. Tim Tomasa Tuhela je Orlove spustio na zemlju i pokazao da je riječ o osrednjoj selekciji kojoj treba mnogo toga da bi upala među 48 reprezentacija koje igraju u završnici Mundijala.
Ova priča je završena, a dolaze neke nove koje BiH otvaraju vrata velike scene, jer mladi naraštaj garantuje bolje sutra. Kad je riječ o Srbiji, budućnost je neizvjesna.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.