Popović je u Železničar došao u januaru 2024. godine kao slobodan igrač, nakon što je napustio redove Crvene zvezde.
Zanimljivo je da je Popović, pored fudbala, kao mali trenirao i atletiku i košarku, koja mu je, kako kaže, najveća ljubav.
O svojoj drugoj kompletnoj sezoni u Železničaru, motivaciji, uzorima, fudbalu, ali i privatnom životu, Zoran je govorio za zvanični YouTube kanal kluba.
– Sigurno da sam zadovoljan, posebno zato što sam proveo godinu dana u Železničaru, bilo mi je lijepo. Kada sam prošle godine stigao u klub, zajednički smo postavili cilj – plej-of. To me je dodatno motivisalo da ostanem, pored toga što sam se ovdje osjećao prijatno. Ljudi u klubu su izuzetno korektni, atmosfera je pozitivna, a posebno mi je značilo to što je stručni štab ostao u istom sastavu – istakao je Popović.
Po čemu se izdvaja Železničar od svih ostalih klubova u Superligi i šta Vam je bilo najljepše tokom prethodne sezone?
– Imali smo dosta lijepih, ali i teških trenutaka. Železničar je poseban po svom duhu, ovdje vlada istinska porodična atmosfera. To je klub u kojem svako ima pravo glasa, gdje se svi međusobno guramo napred. Prošle godine sam imao priliku da igram sa fudbalerima poput Sanoga, Bena i Milunovića, ljudima s kojima me vezuju lijepe uspomene iz ranijih klubova. Upravo ta bliskost i zajedništvo su nešto što bih izdvojio kao najveću vrijednost – zajedno rastemo i kao sportisti i kao ljudi.
Kada se osvrnemo na Vaše početke, šta Vas je inspirisalo da postanete golman?
– Nažalost, razlog je bio tragičan. Moj stariji brat je zbog nesreće ostao bez šake i morao je da prestane da brani. Od tog trenutka sam odlučio da nastavim tamo gde je on stao, da ispunim njegove snove. Bio mi je i ostao najveća podrška. Njegove poruke podrške, a ponekad i kritike, pratile su me tokom cijele karijere. Danas imam 37 godina, ali sve dok me tijelo služi i dok imam tu unutrašnju želju – nastaviću da branim. Sve što sam postigao nosi i dio njegove snage.
Koji je najvažniji savet koji ste dobili od nekog trenera ili starijeg kolege tokom karijere?
– Jedan od prelomnih trenutaka u karijeri dogodio se dok sam bio u Voždovcu. Radio sam tada i u kafiću, a trener mi je bio Ilija Stolica. Taj čovjek mi je promijenio život, ne samo kao fudbaleru, već i kao osobi. Naučio me je da budem smireniji, staloženiji, da radim na svojim manama. Njegove ljudske vrijednosti, poštenje, dobrota, odgovornost, ostavile su snažan trag na mene. Danas i sam pokušavam da ih prepoznam i njegujem u sebi i drugima. U fudbalu, kao i u životu, najvažnije je da budeš čovjek. A kada si dio tima, to se još više računa – svi moramo da dišemo kao jedan.
Koji su najvažniji kvaliteti koje golman mora da poseduje, osim fizičkih predispozicija?
– Kad završim karijeru, volio bih da budem trener, još ne znam da li kao trener golmana ili šef struke, ali jedno je sigurno: uvijek ću stavljati akcenat na mentalnu pripremu. Sve kreće iz glave. Glava je najvažnija. Motivacija, fokus, mentalna snaga, to pravi razliku. Važno je da budeš miran, da ne strijepiš od grešaka. Danas svako ko ima dovoljno želje i volje može fizički da se spremi. Ali psihička priprema, koncentracija, svakodnevni rad na sebi, to je ono što odlučuje. Imao sam situacije kada mi nije išlo, ali uz pozitivan stav i upornost, rezultati dođu – zaključio je Popović, piše Kurir.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.