Proslavljeni stručnjak nedavno je preuzeo francuski Nant, gdje ga čeka izuzetno težak zadatak opstanak u ligi.
Klub trenutno ima 17 bodova, pet manje od Oksera koji je u zoni baraža, a do kraja šampionata ostalo je svega 10 kola. I dok javnost prati njegovu sportsku borbu, često se zaboravlja Vahina teška i dramatična životna priča.
Mnogi ne znaju da je Halilhodžić preživio najteže trenutke 1992. godine, kada je ranjen tokom rata u Bosni i Hercegovini. Nakon nedielja oporavka, u maju 1993. godine bio je primoran da napusti Mostar zbog prijetnji koje je dobio od Hrvatskog vijeća odbrane (HVO). Na kraju mu je i porodična kuća spaljena, a ratna dešavanja su dovela do toga da 1997. godine postane državljanin Francuske.
Halilhodžić je oduvijek sa prezirom govorio o ratnom huškanju na Balkanu, a posebno se pamti njegovo svjedočenje novinaru Omeru Vatriću o trenutku kada je ranjen u sopstvenom dvorištu.
Prisećajući se haosa u Mostaru, Vahid je opisao kako se našao između dvije vatre pokušavajući da spriječi sukob.
– U trenutku velike pucnjave sam bio ispred kafića. Vidio sam da pucnjava dolazi iz pravca moje kuće, pričao sam sa svojom suprugom, rekla mi je da se oko moje kuće puca. Bez razmišljanja sam sjeo u auto i krenuo ka Rondou.
Kada sam stigao do kružnog toka vidio sam puno naoružanih ljudi, sa moje lijeve strane bila je vojska iza platana, oko 15-20 ljudi je držalo oružje. Sa druge strane bila je rezervna policija sa troje patrolnih automobila. Ušao sam u tom momentu između njih, pucnjava je stala. Pokušao sam da uspostavim vezu između komandira, krenuo sam prema vojsci, htio sam da im se predstavim – rekao je on.
Uprkos prepoznatljivosti, vojnici nisu imali obzira, prenosi Sportal.
– Rekao sam im da prestanu da pucaju, da će biti rata i da ćemo svi izginuti. U tom momentu mi je vojnik, koji je bio najbliži, rekao „Stani, upucaću te, ubiću te“. I dalje sam išao prema njima u nadi da će me prepoznati, htio sam da me prepozna i da vidi da nisam naoružan.
Iza njega je bio još jedan vojnik koji mi je oštrim tonom rekao da će me ubiti ako se približim još malo i da bježim kući. U tom trenutku je rezervna policija iza mene vrištala i vikala „Vaha, bježi kući, ubiće te“. Kada sam se okrenuo, vidio sam da su ciljali ka meni, nišanili, mislio sam da će sigurno da pucaju – prisjetio se on.
Nakon što se izvukao iz tog obruča, uslijedio je bizaran i bolan trenutak u njegovom dvorištu.
– Sjeo sam u auto poslije toga, našao sam preplašenu porodicu kod kuće i onda sam uzeo pištolj. Supruga mi je rekla da su neka lica iza kuće, pa sam stavio pištolj pozadi, u pojas pantalona i izašao ispred. Uradio sam to da me ne bi neko od vojske ili rezervne milicije vidio.
Počeli su da se skupljaju poznanici i prijatelji, htjeli su da čuju moju priču. Pričao sam s njima, vidio da me pištolj žulja, izvadio sam ga, opalio je, pogodio me i pao sam. To je čitava priča – objasnio je on.
Halilhodžić nije krio ogorčenje zbog svega što je vidio i preživio u svom gradu.
– Građanima Mostara imam da poručim da se osjećam jadno i bijedno. Doživio sam da u gradu u kom živim bude upereno 30-40 pušaka u mene. Htio sam da uradim nešto, da ispadnem heroj, da li sam uspio? Nisu pucali, ali… Mostar je došao na ivicu kataklizme, ne bih htio da budu iste slike kao kada je bila apokalipsa u Vukovaru, gradu koji ne postoji – kaže on.
Godinama kasnije, u intervjuu iz 2009. godine, osvrnuo se na gubitak doma i nepravdu koja je uslijedila.
– Kuća mi je izgorjela u ratu, to me boli. Ti fašisti koji su tokom rata činili nedjela danas mirno šetaju gradom i pod stalnom su zaštitom određenih moćnika. Izgorjelu kuću sam prodao prije nekoliko godina. Možda je bilo bolje da sam je ostavio takvu vijekovima, kao upozorenje mladim generacijama Mostara – zaključio je Vahid Halilhodžić.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.