Došlo je vrijeme da se svode računi u Ligi Evrope. Treći put u istoriji takmičenja svjedočićemo engleskom finalu, koje bi ove sezone u Premijer ligi kada istorija ne bi bila faktor – bilo samo jedan od mečeva dva tima iz donjeg dijela tabele.
Toliko su bili loši i jedni i drugi u domaćem šampionatu. Da su kojim slučajem Sautempton, Ipsvič i Lester bili malo konkurentniji, finalisti drugog po rangu evropskog takmičenja borili bi se za opstanak. Ovako su mogli da se fokusiraju na druge obaveze.
Nizali su “pijevci” i “crveni đavoli” poraze vikendima, da bi svakog drugog četvrtka davali nadu navijačima u koliko-toliko uspješnu sezonu. Stigli su najzad do posljednjeg stepenika i samo jedan od dva trenera će imati čime da se pravda pretpostavljenima.
Neočekivana prilika za Junajted
Jedino što je Erik ten Hag uspio da uradi u tekućoj sezoni, prije nego što je poslije više pruženih šansi otpušten, jeste da održi Junajted konkurentnim u Ligi Evrope.
Bilo je svima u taboru drugog najtrofejnijeg engleskog kluba jasno i krajem 2024. da mogu da zaborave na uspjeh u Premijer ligi, te je počelo krčenje novog, alternativnog puta ka Ligi šampiona. Početna tačka bila je u Holandiji, da bi put kasnije Amorimove izabranike vodio kroz čitavu Evropu, od Portugala do Turske, sa konačnim odredištem u Španiji, tačnije u Baskiji. Za lokalce, razlika je ogromna.
Nije Junajted oduševio ni u ligaškom dijelu takmičenja, ali nije ni gubio, te je izbjegao plej-of i čekao rivala u osmini finala. Kasnije su redom izbacivali Real Sosijedad, Lion i na kraju Atletik Bilbao, spriječivši ih da se na domaćem “San Mamesu” bore za trofej.
Defanzivne probleme sa kojima su se susretali u domaćem šampionatu nisu mogli da riješe ni u Evropi, ali je sa druge strane napad bio mnogo učinkovitiji. Postigli su 19 golova na šest utakmica nokaut faze i nadaju se da će napadačku formu moći da produže i protiv ranjivog Totenhema.
Junajted je jednom već osvojio Ligu Evrope i to 2016. godine, što je ujedno i poslednji evropski trofej kluba sa “Old traforda”.
Ruka spasa za Postekoglua
Veliki broj povreda važnih igrača nije bio dovoljan Angelosu Postekogluu da opravda lošu premijerligašku sezonu i stoga je često bio u sukobu sa navijačima, a nemali je bio i broj vesti koje su najavljivale njegov otkaz.
Spasio ga je uspjeh u Ligi Evrope, koju u početku niko nije shvatao ozbiljno. Ispostavilo se da je u pitanju jedina svijetla tačka u sezoni. Sve što im je nedostajalo na terenima širom Engleske, Totenhem je nadoknađivao diljem “Starog kontinenta“.
Plasman među prvih osam ekipa u ligaškom dijelu sezone ni u jednom trenutku nije se dovodio u pitanje, ali se situacija promijenila u doigravanju. Prevazišli su zaostatak iz prvog meča protiv AZ Alkmara, izašli kao pobjednici iz teških duela sa Ajntrahtom iz Frankfurta i nešto lakše nadigrali Bode Glimt.
Odbrana se mnogo bolje snalazila u odnosu na “ostrvske” susrete, a izostanak povrijeđenih napadača nije bio toliko očigledan. Sve je rezultovalo prvim evropskim finalom još od 2019. godine, kada su poraženi od Liverpula u Ligi šampiona.
Posljednji evropski trofej osvojili su 1984. godine, kada su u finalu Kupa Uefa nadigrali Anderleht.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu