Saša Đorđević je pričao za Špance prije svega o trenerskim veličinama koji su umnogome uticali na njegovu bogatu karijeru.
– Pa, neću identifikovati, jer mislim da svako mora izabrati svoj sopstveni put kao osoba, kao igrač i sada, kao trener. Ali iskustvo sa svima onima koje si naveo mi je mnogo pomoglo. Dodatno, imao sam sreće da godinu dana radim sa profesorom Nikolićem u Partizanu, u Željkovoj prvoj trenerskoj godini.
– Svi ti velikani su bili moji treneri i učitelji. Trudim se da iz svakog izvučem nešto, da vježbam kao student, jer istina je da sam imao sreću da se susretnem sa svim tim trenerima na svom putu. Kao igrač, veoma sam zahvalan. A sada, kao trener, shvatam njihovu važnost još više. Prvo, što su me podržavali, prepoznali i izabrali. A drugo, što su me učili, trenirali, razgovarali sa mnom, razmijenjivali iskustva i mišljenja… Zatim, kada sam odlučio postati trener, sjetio same se svakog od njih, u zavisnosti od okolnosti. Nije mi teško da ih imenujem i sjetim se šta su rekli, jer istina je da su ostavili veoma veliki utisak na mene.
Đorđević je živa legenda Partizana, kojem je 1992. donio titulu šampiona Evrope, dok je njegov otac bio trener Crvene zvezde.
– Imao sam pet ili šest godina, i na jednom derbiju protiv Partizana nosio sam šal i malu zastavicu Partizana… dok je on bio trener Crvene zvezde. Sjećam se da se tada pojavio članak u jugoslovenskom novinama pod naslovom “Sin protiv Oca”. Još uvijek ga čuvam. Imam veoma lijepa sjećanja na te početke jer me je otac uvek puštao da budem u dvorani, vodio me sa sobom da gledam velike igrače. Tako sam počeo malo da odlučujem o tome da postanem igrač.
Odmah je znao šta želi u budućnosti.
Bio sam Partizan od malih nogu
– Odluku sam donio jednog dana dok smo gledali utakmicu Svjetskog prvenstva u Kolumbiji. Jugoslavija je igrala protiv Sovjetskog Saveza ili protiv Sjedinjenih Država. Bilo je tri ujutru i rekao sam svom ocu:
– Ja ću biti to’. A otac: ‘Ah, košarkaš’. Ja: ‘Ne, ne, reprezentativac’. Otac: ‘Ah, dobro! Kakva sjajna ambicija imaš’. Ja: ‘Ne, ne razumiješ me. Osvojiću medalju sa reprezentacijom.
I osvojio je, i to pet zlatnih te po jednu srebrnu i bronzanu kao igrač, te još tri srebra kao selektor.
– Oduvijek sam se sjećao tog događaja kada sam odlučio da budem košarkaš. Tako su počeci bili u Crvenoj zvezdi kada sam bio mlađi. Zatim, sa 15 godina, prešao sam u Partizan. Bio sam navijač Partizana. Odrastao sam u kraju gdje Partizan igra. Odrastao sam uz legende poput Kikanovića ili Dalipagića. Uvijek sam išao da gledam utakmice. Moj deda je bio partizan, ratni heroj. Moja baka mi je šila crno-bijele majice. Moj otac je bio iz Crvene zvezde, koja je bila komunistička ekipa, a ne iz Partizana. Tako su počeci bili. Bio sam Partizan od malih nogu.
Đorđević je otkrio, i to, na šta je posebno ponosan, piše B92.
– Pa, mogu vam pričati o titulama, medaljama i svemu tome. To je jedan dio, ali drugi dio su moji odnosi s ljudima, prave prijateljstva s ljudima koji su bili važni, s mojim kolegama, menadžerima, predsjednicima… To će uvijek ostati sa mnom. Ponekad, taj ljudski dio u nama se ne vidi ma koliko neko želio. Mi rijetko govorimo o tome, a istina je da je to meni veoma važno, mnogo više nego rezultati, medalje ili titule, ili MVP, ili bilo šta drugo. I to je to, s prilikama koje sam imao, mislim da sam neke stvari dobro uradio, veoma dobro, a ponekad, sigurno, i neke ne tako dobro. A sada, cijela ta istorija mi pomaže, sva moja iskustva kao igrača određenog nivoa, određenog karaktera; to mi mnogo pomaže da obavim druge vrste poslova, da gradim timove, znajući kako da biram igrače, da se povežem s njima… Sve to mi mnogo pomaže i ja napredujem, a opet ne prestajem da budem svoj – zaključio je Đorđević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu