O Novaku Đokoviću, nastupu na Olimpijskim igrama i o tome da li bi ikada trenirao sina, samo su neke od tema koje su se otvorile u poznatoj emisiji koja se emituje na Arena sport kanalima.
Goran voli sve sportove, a kratko vrijeme je trenirao i u Hajduku dok je Slaven bio trener.
– Najljepših par nedjelja bilo mi je 1997. godine – ruka me malo boljela, bio je kraj godine, a Hajduk mi je dopustio da treniram sa juniorima. Tada su u juniorima bili Plete, Deranja, Šera, Sablja, a tih par nedjelja i Ivo je išao sa mnom. Trener je bio Zoran Vulić, a nekoliko puta je dolazio i Ivić. Uživao sam – to su bili nezaboravni trenuci mog života.
Na pitanje – zašto Hajduk, odgovorio je da je to u krvi onome ko se rodi u Splitu.
– Za Hajduk se ne navija – Hajduk se voli i živi. Ali uopšteno, volim fudbal. Fudbal mi je možda i draži od tenisa. Nisam onaj koji prati samo kad igra reprezentacija – gledam sve, od prve do treće lige, gdje god naši igraju. Jednostavno volim fudbal.“
Bilić i Ivanišević su se dotakli teme roditelja i njihove uloge u sportskom razvoju djece. Ivanišević primjećuje da današnja djeca „skaču“ s jednog sporta na drugi, a roditelji ih u tome prate, što često dovodi do gubitka fokusa.
– Roditelj mora biti taj koji kaže – hej, hajde malo, ajmo se smiriti, hajde tu bar dva mjeseca… ja znam ime svakog svog trenera od svoje osme godine života, kako se zove, kako se preziva i šta me naučio. Sad, da pitaš dijete, oni nemaju pojma ko im je trener, ne znaju mu ni ime jer znaju da će za mjesec dana kada ga taj trener malo stisne biti – o, ne možeš ti tako pričati s mojim djetetom, mijenjamo trenera! Treneri se mijenjaju kao na traci – napomenuo je poznati teniser.
Bilić je istakao kako je njemu prva asocijacija na tenis upravo samoća, sam si od formativnih godina, kad počnu turniri što je rano. Upitan da li je to previše odricanja da bi se došlo do nečega, Ivanišević je odgovorio da jeste, ali su možda i vremena bila takva.
– Volio bih da sam u to vrijeme imao “online školovanje”, da sam mogao imati laptop…jer imao sam puno vremena, a nisam imao šta da radim. Ko je mene pitao sa 17, 15 godina da li osjećam pritisak? Niko me nije pitao…samo je bilo – hajde, ideš i igraj. Sada je sve – je li mu ovo previše, hoće li…previše toga se pazi. Zato postoje rang liste, zato postoji ko će biti šampion, a ko neće. Jednostavno, vidi se ko se može nositi s pritiskom, ko može da “prima udarce”. Moraš da primiš koji put, pasti ćeš…taj će isplivati, taj će biti dobar. Ako se bojiš da napraviš greške… Napravićeš ih… I nećeš moći da uspiješ.
Vremena nisu ista, međutim, dodao je: „Šampion je šampion. Šampion se rodi jednom u 100.00 godina, takav kao Novak, takav kao što je Luka u fudbalu… ko je njega pitao da li mu je bilo teško? Bilo mu je teško, naravno da mu je bilo teško, svakome je teško u jednom trenutku…“
Vjeruje da se školski život i sportski uspjeh mogu uskladiti — do određene granice i u zavisnosti od sporta: „Mislim da bi se i trebalo. Do jedne mjere. I pitanje je kojim se sportom baviš, ali mislim da se može.“
Govoreći o saradnji s Novakom Đokovićem, Ivanišević je istakao šta posebno cijeni.
– Meni je bilo fenomenalno. To su stvari koje nikada ne možeš zaboraviti, i da više ništa ne radim u tenisu bio sam dio najvećeg, najvećeg u istoriji i svi ti rekordi. Da sam samo tamo sjedio i mahao i nosio rekete opet sam nešto uradio.“
Prisjetio se i nastupa na Olimpijskim igrama gdje je nosio hrvatsku zastavu, igrao četiri meča u pet setova i dao sve od sebe da donese medalju. Iako fizički iscrpljen, mentalno nije bilo odustajanja.
– Umor postojao nije. Mrtav sam, ali nisam… Jednostavno, morao sam osvojiti tu medalju. Igrali smo i parove. Tu smo u pet setova izgubili u polufinalu. Tu smo mogli osvojiti bar srebro…
Ovaj veliki sportista je progovorio i o sinu, danas najboljem hrvatskom junioru. Goran mu je oslonac, ali ne želi biti trener. Naglašava važnost prisutnosti roditelja bez nametanja.
– Ja sam tu logistika, što god treba, ja mu pomažem. On je trenutno najbolji hrvatski junior i iskreno, nema tu čarobne, staklene kugle šta će njemu biti u životu i kako će mu biti u tenisu. Uvijek sam tu za sve. Mislim da roditelji treba da budu tu, ne trebaju forsirati, ali treba da budu tu. Tako da ja želim više da budem njemu otac. Želim da imamo otac – sin. Ako treba savjet – tu sam, ali da bih ga trenirao u životu, ne bih nikada…jer sam vidio puno slučajeva koji nisu završili dobro, prije ili kasnije, pogotovo u tenisu…“
Ivanišević je poslao snažnu poruku:
– Ko god je spreman biti sportista, mora biti spreman na padove, na odricanja i mora biti spreman na pravljenje grešaka. Ne smeš se ustručavati raditi grešku jer onda ćeš ih sigurno napraviti previše – rekao je on, piše Sportal.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu