Moj prvi susret sa Duletom je bio kada sam imao 12 godina. Trenirali smo u školi “Prva proleterska”, tako se tada zvala, na Dorćolu. A mnogo govori o njemu kao mladom čovjeku, treneru.
Ovako Aleksandar Đorđević počinje sećanje na Duška Vujoševića u razgovoru za Sport klub i u dahu nastavlja:
Pocivaj u miru,Dule🙏🙏tvoja jedinstvenost ostavice veliku prazninu u kosarci.Tvoji igraci,svi sportski prijatelji te nikad nece zaboraviti. Hvala Treneru RIP🙏✝️
— Aleksandar Djordjevic (@CoachDjordjevic) April 8, 2026
“Zakazali su obračun sa ovima sa Dorćola, potukli se zbog nas!”
– Njegova velika karakteristika, stalno se vezivao za mlade, momke kojima je pomogao da izrastu u prave ljude i igrače. Da se vratim u djetinjstvo. Na putu do te sale, odjednom su počeli da nas maltretiraju neki klinci iz kraja, praktično svakodnevno. Jednom smo zakasnili na trening, došli uplakani, a Dule nas je pitao šta se dešava. A mi kažemo da nas svako veče čekaju, traže nam lovu, tuku nas, njih desetak starijih na nas trojicu. On kaže, dobro. I pozove neke svoje drugare, pa su nekoliko dana nešto pripremali i unosili u tu salu.
U subotu smo imali neku utakmicu na Kalemegdanu, relativno rano, prije podne, oko deset. Mi smo bili dio neke sekcije, tako je bilo vrijeme, pri Crvenoj zvezdi. On je tamo radio. Mi ga čekamo, njega nema, vrijeme prolazi, 30, 45 minuta, nema ga. Onda ga ugledamo kako silazi niz one stepenice, a ogromna masnica ispod oka. I kaže nam: Riješeno je, od sada, neće više nikada da vas diraju.
Bili smo zapanjeni, taj dan smo letjeli po terenu. E, to je kada igraš za trenera iz ljudske, dječije zahvalnosti. Njemu i njegovim ortacima, dvojica, trojica Zemunaca, koji su došli da nas odbrane. Tako je to bilo u to vrijeme. Zakazali su obračun sa ovima sa Dorćola, potukli se zbog nas, dece. E, to je moje odrastanje i vrednosti koje su tada postojale – rekao je.
Kako će ga pamtiti, nekadašnji trofejni selektor Srbije, jednostavno i, iskreno.
– Ostavio je neizbrisiv trag na sve one koji su ga poznavali, radili sa njim. Svi koji smo prošli kroz njegove ruke, sjećamo se dobro, naučili smo mnogo od njega kao trenera i, čovjeka. Mnogo je rečeno, jedinstven, poseban čovjek – rekao je.
Sale je bio dio Duletovih crno-bijelih sa kraja 80-ih prošlog vijeka, a uspomene same naviru:
– Bio sam u ekipi koja je otišla na fajnal for Kupa šampiona u Gentu, ali i dio onog čuvenog finala Kupa Radivoja Koraća protiv Kantua. Bila je to jedna od najvećih internacionalnih pobjeda jer je trofej osvojen na našem terenu u staroj Hali sportova na Novom Beogradu. Kažem posebno “naj”, mislim u emotivnom smislu. Sjećate se društva, Marcorati, Riva, Tarner, Benson. Dule nas je predvodio. I poslije toliko godina, ne zaboravlja se ta atmosfera. Ušlo je ko zna koliko više hiljada gledalaca, bilo je i italijanskih navijača. Prava košarkaška fešta završena sa našom titulom u Humskoj i nacionalnim Kupom te sezone – dodao je.
Đorđević apostrofira ono što je bilo znak jednakosti sa Vujoševićem.
– On je stvarno živio košarku, čitavim svojim bićem, a dok je u glavi stalno odzvanjalo: “Košarka, košarka…” I sada, kada se okrenemo, šta je sve ostalo iza njega, koliko titula, trofeja, igrača… Koliko je reprezentativaca izrađeno kroz neki Partizanov kult, koji je tada postojao. U odnosu prema nacionalnom dresu, to je i njegova zasluga i svih onih koji su sa njim radili. To je bilo uvijek velika tema, a posebno svih nas koji smo mogli da “dotaknemo” seniorsku selekciju – rekao je.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.