Nemaština uticala na karakter: Košarkaša Zvezde protjerali sa ognjišta, on uz veliki trud sam sebi prokrčio put

Kršni Dalmatinac je u posljednjoj deceniji sinonim za Crvenu zvezdu. Od snimka kada ga je kamera kao klinca uhvatila na tribinama Arene, do sadašnjeg vremena kada je ponio kapitensku traku.

Ognjen Dobrić rođen je 1994. godine u Kninu, a tokom etničkog čišćenja Republike Srpske Krajine od strane vojske Hrvatske u avgustu 1995, bio je među 320.000 Srba koji su morali da napuste vekovna ognjišta.

Bio je beba, imao je svega godinu dana.

– Već se prilično zahuktalo i kako se pomerala linija fronta, i mi smo se pomjerali. U tom trenutku nam je bolnica u Kninu bila najbliža i tamo sam se rodio sticajem okolnosti. Živjeli smo jedan period tamo, ali sam bio isuviše mali da bih se sjećao detalja. Kada se spomene Knin, meni je uvijek drago što me ljudi vezuju s gradom, jer osjećam pripadnost prema tom narodu i kompletnoj Dalmaciji. Odatle su mi roditelji, babe, dede… Cijela porodica! Imamo i dalje kuću tamo. Drago mi je da sam rođen dolje – rekao je Ognjen Dobrić za Meridiansport.

Prošao je i zloglasnu “Oluju”.

– “Oluja” je nešto o čemu sam mnogo slušao. Bio sam beba, a tata je bio na ratištu, na liniji fronta, tako da je mama sama s dvoje djece prolazila kroz “Oluju”. U autobusu s dvoje male djece, a ne znaš gdje ideš. Drago mi je da se ne sjećam tih momenata – poručio je Dobrić.

Šibenik u srcu

Ognjen Dobrić ponosan je na svoje dalmatinske korijene. Posebno na grad Šibenik koji je vjekovima bio središte Srba, grad u kojem su rođeni braća Milutin i Arsenije Dedić, poznati vajar i muzičar.

– Mi smo živjeli u Šibeniku i pričali su mi koliko su bili srećni, nasmijani… Uživali su u moru, druženju i svemu što je pružao život prije rata. Ja sam dole bio samo poslovno. Nisam bio još privatno, iako imamo kuću. Otac ide preko ljeta da uredi i sredi. Održava je i tako treba, jer je to nešto što ne treba zaboraviti – u pitanju su naši koreni. Drago mi je da ću moći da odem ne samo turistički, već da odem kući. Biće to jedan posebno lijep trenutak, jer sve ove godine ljeta provodim sa reprezentacijom ili uhvatim malo vremena da odmorim sa svojom porodicom – ženom i djetetom. Ne uspijevam da nađem vremena da odem dolje, da posjetim svoju kuću, ali biće prilike i jedva čekam – naglasio je Dobrić.

Za Srbe iz Krajine Crvena zvezda je bila identifikacija sa svojim narodom.

– Cijela familija mi stalno priča da je Zvezda dolje bila klub broj jedan. Ne samo u Kninu, nego generalno u Dalmaciji. Mnogo ljudi se javlja i prati. Drago mi je da ljudi prate i da me vide kao predstavnika tog regiona u Zvezdi – podvukao je Dobrić.

Izbjeglištvo izgradilo karakter

Poslije potucanja po tuđim kućama, Dobrići su se skrasili u Mladenovcu.

– Negdje 98, 99. smo se preselili u Mladenovac i odatle je krenulo sve nabolje. Tada smo kupili naš stan, gde otac i dan-danas živi. Bilo je uslova da se roditelji presele, ali nisu htjeli da izlaze iz stana, jer ima posebnu vrijednost za moju porodicu. To je stan od 40 kvadrata i dvije sobe, i značio je za nas jedan korak naprijed i nešto što su oni postigli sa svojih deset prstiju. Otac je radio od jutra do mraka da bi uspio da zaradi, da bismo kupili taj mali stan. Doduše, drugačija je bila cijena kvadrata nego danas, pa je bilo dostupnije. Nikad nisu hteli da se presele. Majka je u maju preminula i cijeli život poslije “Oluje” provela je u tom stanu. Otac i ne želi da se preseli, iako je bilo mnogo situacija u kojima je mogao – prisjetio se Dobrić.

Nemaština i izbjeglištvo uticali su na karakter Ognjena Dobrića.

– Način na koji smo živjeli i kako su me moji roditelji vaspitali izgradio me je. Naučili su me da uvijek moraš da se boriš i da nema odustajanja u bilo kojim okolnostima. Mi smo kao porodica za kratko vrijeme iz situacije da smo imali sve došli do toga da nemamo apsolutno ništa. Sve što si imao izgubio si i dolaziš u Srbiju sa bukvalno nula dinara i moraš da kreneš ispočetka. Oni su najzaslužniji za moj put, jer mi nikada nisu dali da odustanem. Zato sam uspio – istakao je Dobrić.

Majka čuvala, otac radio od jutra do mraka

Svjestan je Dobrić muka koje su snašle njega i njegovu porodicu po dolasku iz Krajine u Srbiju.

– Moji su se trudili da meni i bratu ništa ne fali, a sebi ništa nisu ostavljali. Ako bismo imali 100 dinara, 99 je išlo na nas dvojicu, a jedan na njih – ako i taj jedan. Kada smo se preselili u Mladenovac, otac je nastavio da radi od jutra do mraka i imali smo novac za život. Nikad mi ništa nije nedostajalo. Meni za košarku i bratu za fakultet je sve bilo obezbijeđeno. Sve svoje potrebe su stavljali po strani. Porodica mi je sve! To me je oblikovalo. Nisam znao za drugačije i borba je bila usađena. To je prirodno došlo, ništa nije na silu. Znam kroz šta je sve moja porodica prošla i usadila mi je da ništa ne postoji lako, nego da mora da se radi i da se ništa ne dobija na lijepe oči – jasan je Dobrić.