Rafa svoje pismo počinje riječima o veoma važnoj lekciji koju je dobio od strica i trenera Tonija:
– Mislim da sam imao 12 godina i kao svoje djece sa Majorke, more je bilo dio mog života. Volio sam da idem na pecanje. Jednog dana sam umjesto na trening otišao na pecanje, a sljedećeg sam izgubio meč. Sjećam se da sam se vraćao kući plačući, a moj stric, koji je najviše uticao da se zaljubim u tenis, rekao mi je: ‘To je samo teniski meč. Nemoj da plačeš. Ako želiš da pecaš, ti pecaj. Ali ćeš izgubiti. Ali ako želiš da pobijediš, onda prvo moraš da uradiš ono što moraš da uradiš.’ To je bila veoma važna lekcija za mene. Ako neko vidi perfekcionistu u meni, onda je to zbog glasa koji me podsjeća na taj povratak s poraza. Naravno, jednog dana mogu da budem na moru, ali danas i sutra moram da treniram.
Pričao je i prvom susretu sa Karlosom Mojom, svojim posljednjim trenerom.
– Kao dijete nisam imao sportske idole, to je vjerovatno povezano s mojim majorkanskim karakterom. Naši heroji su ljudi koje poznajemo. Ali kada sam imao 12 godina, prvi put sam igrao protiv Moje. Zemljak sa Majorke, šampion Rolan Garosa, prvi Španac broj 1. Bio sam užasno nervozan, bilo je to nezaboravno iskustvo, prozor u drugi svijet. Tenis se u mom životu pretvarao iz dječije igre u životni cilj. Počeo sam više da sanjam, možda jednog dana zaigram na Rolan Garosu.
Povrede su obilježile njegovu karijeru.
– Prvi put sam se povrijedio sa 17 godina i rečeno mi je da vjerovatno više nikada neću igrati profesionalni tenis. Shvatio sam da sve može da nestane u trenutku. Za bolest Miler-Vajsov sindrom nije bilo lijeka, samo tretmani. Nisam ni znao šta je to. Jednog dana ste nevjerovatno sretni, a sutradan ne možete da hodate. Mnogo sam dana plakao, ali to je bila najveća lekcija iz skromnosti. Imao sam i sreće da imam oca kakav je moj, koji je uvijek bio pozitivan i tvrdio da ćemo naći rješenje. Ali, ako ga ne nađemo, govorio je, ima još stvari u životu van tenisa. Hvala bogu, tako je i bilo i poslije mnogo bolova i operacija i rehabilitacija rješenje je bilo nađeno.
Iako ga mnogi smatraju za najvećeg borca svih vremena, on kaže da se nije uvijek tako osjećao.
– Iskreno, bio sam nervozan pred svaki meč. Svake večeri pred partije odlazio sam u krevet sa mislima da mogu da izgubim. Tako sam se i budio. Razlike među teniserima su male, među rivalima još manje. Uvijek svašta može da se desi na terenu i zato morate da budete uvijek koncentrisani.
Rafa je bio veliki teniski šampion i kaže da mu je ova igra pomogla i u životu:
– Tenis je veliki učitelj života. Niko ne može stalno da osvaja turnire. Život je identičan. Naučite kako da proslavite velike uspjehe ali i da se nosite sa velikim razočaranjima. U dobrim momentima nikada nisam mislio da sam Supermen, u lošim momentima nikada nisam mislio da sam promašaj.
Opisao je i svoj odnos prema protivnicima:
– Na kraju svi mi dobijemo ono što smo davali. Nadam se da će moje naslijeđe biti da sam se uvijek trudio da se prema svima odnosim sa dubokim respektom. To je bilo zlatno pravilo mojih roditelja. Moj otac mi je uvijek govorio: ‘Teško je biti original, lakše je biti kopija.’ On nije govorio o tenisu nego o životu. Okrenite se oko sebe i pogledajte ljude kojima se divite. Kako se oni ponašaju prema drugima. Šta volite u njima. Ponašajte se kao oni i vjerovatno ćete imati sretan život. Tu lekciju sam unosio u svaki meč. Nikada me nije pokretala mržnja prema rivalima, nego duboki respekt i divljenje. Jednostavno, trudio sam se da se svakog jutra probudim i budem bar malo bolji kako bih mogao da im pariram. Nije uvijek funkcionisalo, ali bar sam se trudio. Uvijek sam se trudio – zaklučio je Nadal, prenosi Sportklub.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu