Javnost je šokirana brutalnim napadom, a novinar hrvatskog portala “Dnevno.hr” Patrik Mršnik napisao je sjajan komentar ovim povodom, pod naslovom “SRBI NAPADNUTI U SPLITU: Hrvati, sjećate se što ste napravili tom zvezdašu prije dvije godine?!”
Komenatar prenosimo u cjelosti:
“Volio bih, među drugima, da upoznam još dvoje ljudi.
Htio bih da stisnem ruku jednoj ženi, onoj jedinoj koja je u subotu poslije podne napravila ključan korak. Ženu koja se spustila i dala ruku nesrećnom Aleksandru Kralju, golmanu Vaterpolo kluba Crvena zvezda. On je, ne turistički i ne zato što je on tako htio, usred februara završio u moru ispred splitske Rive. Žena je, ta prva koju bih htio da sretnem i sa njom popijem kafu, ponudila pomoć. Ruku nade, spasa, istinske ljudskosti. Nije joj bilo lako ni tada da pomogne mladom vaterpolisti. Jeste, njemu je voda, slatka ili slana domaći teren. A njoj je, toj ženi, sad je vjerovatno obilježena čitava budućnost.
Ipak je ona ta koja je pomogla – “četniku”.
Ima i jedna druga žena, žena koja je bila u mnoštvu onih, amaterskih snimatelja tog nesrećnog događaja. I nju bih takođe volio da upoznam. Razne profile ljudi srećemo na svijetu, ima ih ovakvih i onakvih, ali ta osoba je po mnogo čemu specifična. Jer, ne samo da je isprobavala kameru na pametnom telefonu potencijalno novijeg datuma, već je i uzviknula “…ipak je on četnik!” Vjerovatno je na mjestu ove tri tačkice ispred završetka rečenice trebalo da stoji: Ne morate mu pomagati, nek se utopi, ipak je on četnik!
Ima jedna bolna istina koja će još više uzdignuti gospođu iz gornjeg, a spustiti snimateljicu iz donjeg pasusa. Momak koji je bio u moru je spomenuti Aleksandro Kralj. Vaterpolista od rođenja, i to rođenja u Kotoru. Crnogorskom gradu koji se među ostalim diči i hrvatstvom. Da, dobro ste pročitali, Kotor je uz već dugo godina dom mnogobrojnim Hrvatima. Ne samo da u Hrvatskoj postoje brojna društva bokeljskih Hrvata, već je taj grad opjevan u pjesmi Vice Vukova.
Znate onu o bokeljskoj noći?
Gle čuda, baš je taj evergreen dobio nagradu. I to prvu. I to publike. Prije 53 godine, na Splitskom festivalu “Bokeljska noć” je, kao pjesma hrvatskog umjetnika koji u stihovima govori o prekrasnoj noći na crnogorskoj obali dobila prvu nagradu ljudi iz istog onog grada koji će vaterpolistu iz Kotora, neizravno – baciti u more.
Ali, nije ni to sve. Postoji i drugi vaterpolista, jedan od dvojice koji su bježali pred najezdom huligana. Dušan Vasić. Čovjek koji, kako kažu očevici, nije na sebi imao obilježja beogradskog kluba. Njega je, do prije samo dvije godine publika na poljudskom bazenu pozdravljala zdušno, prilikom svakog predstavljanja. Jer, igrao je za splitski Jadran, u sezoni 2016/17. i bio jedan od predvodnika toga kluba. U subotu je bio na pogrešnoj strani, a premalo je u gradu vaterpolo zaljubljenika koji će reći: “Hej, ljudi, pa to je do juče bio naš igrač!”
Nema takvih, ni među mladima koji po školama pišu i crtaju ustaške grafite, ni među onim starijima koji su ih – ne mislim naravno na sve, nečemu i naučili.
Ne želim da pišem i da budem shvaćen kroz prizmu reciprociteta i onoga što bi se dogodilo da je igrač Hajduka ili Dinama na kafi prije utakmice u Beogradu. Znam iz ličnog iskustva da sam nekada, putujući kao izvještač sa vaterpolistima riječkog Primorja, u tom istom Beogradu bio izuzetno dobro primljen i da nikada, baš nikada nije bilo ni najmanjeg problema.
Nije bitno ko je kriv. Je li to konobar? Napadač sa nožem koji je golmana Zvezde ranio u nogu? Neko treći, četvrti ili peti? Potpuno je irelevantno. Problem je što u Splitu, na uzorku od stotinu građana postoji jedna žena koja zaboravlja sve one gluposti i pomaže unesrećenom čovjeku, bez obzira na naciju ili vjeru. Devedeset i devet je onih koji, da li snimaju ili viču: “…ipak je on četnik!”
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu