Fudbal

NESTAO KULT REPREZENTACIJE Kako je nakon raspada Jugoslavije fudbal izgubio od nogometa

Još od 1930. i prvog Mundijala u Urugvaju na ovim prostorima vječita je dilema ko je bolji, fudbaleri ili nogometaši. Prije skoro jednog vijeka kralj Aleksandar je odlučio da se sjedište tadašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije iz Zagreba premjesti u Beograd.

FSS
FOTO: FSS

Ova odluka izazvala je revolt kod Hrvata čiji igrači nisu zbog toga otputovali u Urugvaj, ali je ovaj potez otvorio vječitu dilemu, ko je bolji fudbaleri ili nogometaši?

Lopta ne poznaje nacionalni ključ

U onoj Titovoj Jugoslaviji reprezentacija je bilježila neke uspjehe, ali nikad nisu došli do samog kraja. Mnogi su u to vrijeme pričali da su pozivi u državni tim Jugoslavije morali da idu po nacionalnom ključu, pa su tako gotovo sve republike morale da imaju svoje predstavnike u državnom timu. Neki su smatrali i tad da je previše igrača iz Željezničara i Sarajeva, drugi da ih je mnogo iz Crvene zvezde i Partizana, a treći su opet tvrdili da je mnogo igrača iz Dinama i Hajduka. Svoje mjesto tražili su i Crnogorci, Makedonci i Slovenci.

Sad je lako zaključiti da je bilo teško voditi reprezentaciju bivše Jugoslavije. Još uvijek se u fudbalskim krugovima prepričava ona čuvena rečenica Ivice Osima koji je prije nego što će se objaviti spisak igrača za Mundijal u Italiji 1990, ljudima u FSJ rekao sledeće: Ja zovem ovih 15 igrača, a vi zovite ostale“. Obratio se tad čelnicima FSJ selektor Osim.

Gledajući iz današnjeg ugla postavlja se pitanje da li bi Luka Modrić postao ono što jeste da nije bilo reprezentacije Hrvatske. Ko zna koliko talenata je u bivšoj državi tako propalo zbog poziva po nacionalnom ključu. Jednostavno neki su morali da imaju betonirano mjesto u nacionalnom timu, bez obzira na to što je bilo i mlađih i boljih na određenim pozicijama. 

Nogomet igraju najbolji, a fudbal imena

Kad se duboko analizira sve ono što se desilo nakon raspada bivše Jugoslavije onda je jasno da su Hrvati bili najspremniji za taj čin. Naslijedili su one svjetske šampione iz Čilea koji su ih doveli do bronze u Francuskoj. Rekli su tad svi ovo je bilo sad i više nikad. Obrazloženje je bilo da Hrvati više neće imati igrače kao Šuker, Boban, Prosinečki, Jarni, Asanović… 

Ne samo da Hrvatska nije nestala sa fudbalske mape već je ona od takmičenja do takmičenja sve jača. Stigli su do drugog mjesta na Mundijalu u Rusiji i opet do bronze prije dvije godine u Kataru. Za tri decenije imaju dvije bronze i jedno srebro sa Mundijala. Stvarali su oni vremenom nasljednike za one koji odlaze, a pripremna utakmica protiv Makedonije pokazala je da Dalić sad na raspolaganju ima nekoliko igrača koji mogu da naslijede Modrića.

Jednom je i Miroslav Ćiro Blažević rekao kako je važan kontinuitet učešća na jakim takmičenjima.

-Kroz velike turnire svake druge godine rađaju se velike zvijezde. Zato je važno da Hrvatska stalno igra na EURU i na Mundijalima- bile su Ćirine riječi.

Miroslav Ćiro Blažević
FOTO: AL JAZEERA BALKANS/YOUTUBE/SCREENSHOT

I dok se u Hrvatsku zovu kvalitetni nogometaši, u Srbiji je slučaj da se pozivi upućuju fudbalerima „imenima“ i po zaslugama. Ne tako davno je i sam Zdravko Mamić u medijima konstatovao ono što svi na Balkanu znamo.

– Mnogo puta sam uporedio Hrvatsku i Srbiju, jer su mi često postavljali pitanje šta je to što Hrvatska ima, a Srbiji nedostaje. Nema nikakve dileme da je Hrvatska dobra, jer se godinama bori i opstaje u vrhu svjetskog fudbala. To govori o konstantnosti. Uvijek sam govorio da je po kvaliteti Srbija tu negdje, ali joj fali kult reprezentacije. Ranije su vaš tim sastavljali menadžeri i vlasnici kafića i gurali su svoje igrače – kazao je Mamić medijima iz Srbije.

Nekadašnji prvi čovjek Dinama je samo potvrdio saznanja da su se u reprezentaciju Srbija pozivali igrači na zahtjeve menadžera.

Šta je to kult reprezentacije?

Imamo mnogo primjera u prošlosti gdje su se igrači koji su nosili dres Srbije na velikim takmičenjima ponašali nedisciplinovano, gdje su išli u noćne provode, bez obzira na to što su ih čekale važne utakmice. Neki su otvoreno postavljali pitanje imaju li reprezentativci Srbije odgovornost prema nacionalnom dresu i grbu. Pokušao je to da ispravi Radomir Antić, ali i on je otjeran nakon Mundijala u Južnoj Africi. 

I nedavne utakmice u Rijeci i Beču su pokazale koliko je razlika reprezentativaca u pristupu nacionalnom dresu. Dok su Hrvati u kombinovanom sastavu odigrali odgovorno pobijedili Makedoniju sa 3:0, igrači Srbije su se na Prateru ponašali kao u zabavnom parku. Neodgovrno, bez žara. „Složio“ je ih je domaćin sa dva brza gola. Nakon toga pričajte vi koliko hoćete o dobroj igri, ali rezultat je negativan (1:2),  a on kvari atmosferu, pobjednički duh, koga je Srbija odavno izgubila. Iako je bilo bar malo euforije pred ovaj EURO, poraz u Beču je i definitvno ugasio svaku nadu u neki dobar rezultat.

FOTO: MAX SLOVENCIK/EPA
FOTO: MAX SLOVENCIK/EPA

Nedavno su i selektora Hrvatske Zlatka Dalića pitali šta je to kult reprezentacije o kojem svi pričaju. Najuspješniji selektor u istoriji Hrvatske je kao iz topa odgovorio:

-Hrvatska ima “kult reprezentacije” koji počiva na skromnosti, poniznosti i odanosti svih onih koji nose hrvatski dres i drže desnu ruku na srcu dok na terenu, uoči utakmice, odjekuje hrvatska himna. 

Uspjeh se ne događa, uspjeh se stvara, dugotrajnim i predanim radom, hrabrošću i odricanjem. Tako se i stvara pobjednički duh- rekao je Dalić.

Sjetimo se samo prije desetak godina je tadašnji selektor Siniša Mihajlović morao da tjera reprezentatvce Srbije da drže ruke na grudima i pjevaju himnu. Znači nogometaši imaju poniznost, skormnost i odanost prema državnom dresu, a fudbalere krasi bahatost, neogovornost, opuštenost. 

Javnost u Srbiji ćuti

Pročitajte još

Danas ćete teško pronaći nekog trenera koji će na pravi način kritikovati stanje, ne samo u reprezentaciji, već i u fudbalu. Niko ne želi da se zamjera selektoru, igračima ili menadžerima od kojih Srbija ne može da se oslobodi. Kad se u nogometu desi neki propust ili pad onda se stručnjaci utrkuju ko će više dobronamjernih kritika uputiti selektoru Daliću, ali i samim igračima. 

Kad pričamo o imenima onda, ruku srce, Srbija je imala strašne generacije. Stojković, Mijatović, Savićević, Jugović, Đukić, Mihajlović, Stanković, Kovačević, Milošević, Ognjenović, Brnović, Jokanović, Vidić, Ivanović, Jovanović, Rukavina, Subotić, Pantelić, Žigić.. i mnogi drugi. Ovo su bila imena koja su morala da naprave neki veliki uspjeh, a zašto nisu možda odgovor mogu da im daju nogometaši.

Kad se priča o problemima Srbije onda to isto važi i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Problemi su kao preslikani.

Iz svega navedenog jasno je zašto bivša Jugoslavija i države nastale njenim raspadom nisu uspješne kao Hrvatska. 

Fudbal je nakon svega uveliko gubi od nogometa!

Danas ćete u Srbiji teško naći trenera ili nekog stručnog ko će otvoreno da kritikuje rad i stanje u reprezentaciji. Svi nekako izbjegavaju i ne žele. To nije samo sad slučaj za vreme Piksija, već to se i ranije dešavalo kod drugih selektora. 

Zašto nema tog kulta reprezentacije i ko trebna da ga napravi. Stvarao ga je Radomir Antić, ali je otjeran. 

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu