Semjuel Beket, irski književnik, naveo je: “Moje greške su moj život!”
U smiraj godine, koja se u utorak, završila (neko bi rekao konačno), Ognjen Kuzmić je za praznični broj Blica pokušao da sumira sve ono što ga je snašlo u 2019. I kroz razgovor koji je bio vrlo emotivan, kao lajtmotivi pominjale su se baš dvije rečenice s početka teksta. Košarkaš Crvene zvezde jedva je preživio poslije strašne saobraćajne nesreće koja se dogodila u Republici Srpskoj. Od toga da mu je život visio o koncu – četiri dana je bio u komi, a ljekari su se borili za njegov život – do toga da igra potpuno normalno. Čudo!
– Ima jedna pozitivna stvar zbog koje ću cijeli život da pamtim 2019. godinu – počeo je priču dugajlija iz Grabovice! – Dobio sam u februaru kćerku! Taj pozitivan događaj prevagnuo je u odnosu na sve loše kroz koje sam prošao.
I dok je Ognjenova supruga, za vrijeme intervjua, imala posla oko kćerkice Milane, sin Nikolaj se sve vrijeme igrao loptom oko svog tate, pokušavajući da pokaže košarkaško umijeće.
https://www.instagram.com/p/B29QhGzgr8x/
– Dobio je loptu, ali ne interesuje ga naročito košarka. Dolazi samo da gleda – sa puno ljubavi je govorio o nasljedniku.
Porodica je stajala kao najjači stub uz njega tokom svih teškoća koje su mu se dešavale u 2019. Zato redovi koji slijede govore o snazi i ljubavi koju dobijamo i dajemo najbližima.
– U julu, tačnije 13. jula, dogodila se ta nesreća, a potom mi je 13. oktobra preminuo otac. To je život. Još jedna godina iza nas. Šta drugo reći, osim – to je život, idemo dalje.
Nije mu trebalo postaviti puno pitanja, ali jedno ipak nije izostalo – šta je naučio iz godine koja je prošla?
– Šta sam naučio? Da li sam išta naučio? Šalim se, jesam. Naučio sam da život nema pravila i da treba da uživamo u svakom trenutku. I u životu i u ljudima koji nas okružuju. Nikada ne znamo kada nećemo više biti tu i da će onda biti kasno da se kajemo.
Pričom se vratio u taj 13. juli.
– Nisam očekivao da će to da se desi. Prvo je bilo pitanje da li ću da preživim, a onda i u kakvom stanju ću da se probudim. Kada sam se probudio, pričao sam sa doktorima, oni su mi kazali da ću, ako sve bude u redu, početi da igram u januaru. Međutim, mjesec dana sam poslije toga bio na terapijama, išao sam u lagane šetnje i bilo mi je potpuno nevjerovatno kada sam dobio zeleno svetlo da treniram. Poslije tri meseca sam zaigrao! Kažu da je to čudo, ali ja na to različito gledam od ljudi sa strane. Valjda zato što sam kroz to ja prolazio. Sad kada pogledam iza sebe, kažem često: „Kako sam se brzo vratio. Ovo nije normalno!”
Sa distance od skoro pola godine objasnio je kako se sada osjeća kada pomisli na nesreću.
– Svakog dana mislim o tome. Drago mi je što sam preživio. Bilo bi bolje da se to nije ni desilo, ali jeste… To čovjek ne može da promijeni i to će zauvijek ostati dio mog života. Sada, kako se osjećam… – zastao je. Birao je riječi kojima će da nastavi priču.
– Sigurno mi nije prijatno. Prošlo je pola godine, ali sigurno je da će morati da prođe još dosta vremena da sve rane zarastu. Šta znam… Nemam neko posebno gledanje na to – rekao je Kuzmić.
Na konstataciju da je sigurno izašao jači iz svega, rekao je. “Ne, nisam izašao. Još uvijek izlazim iz svega! Sve što nam se dogodi ostavlja traga na nama, oblikuje nas i gradi.” Sve vrijeme dok je ležao u bolnici sa različitih strana svijeta stizale su poruke podrške od znanih i neznanih, klubova u kojima je igrao, bivših i sadašnjih saigrača.
– Izgleda da sam morao da čekam da se to desi, da bih osjetio tu podršku. Mislim, morao sam, da se pomjerim s mjesta. Bilo mi je drago da sam dobio toliku podršku. Najvažnija mi je bila porodica, ali svakako da mi je bilo drago da sam vidio da mi je toliko ljudi pružilo podršku. Sve me pozitivno iznenadilo – rekao je.
Prva lica koja je ugledao poslije nesreće bila su lica supruge, roditelja i sestre. Nasmijao se na pitanje šta mu je prvo prošlo kroz glavu.
– Kada sam ugledao ženu, prvo što sam pomislio kada su mi rekli da sam četiri dana bio u komi jeste: „Dobro, imala je četiri dana da se odljuti! Vjerovatno bi bila mnogo više ljuta da smo razgovarali neposredno poslije nesreće.” Njoj, roditeljima, sestri, djeci, mada djeca nisu bila svesna, bilo najteže. Njima je palo dosta teže nego meni, ja nisam bio svjestan, nisam znao šta se događa – naveo je.
Od starta sezone lebdjelo je pitanje kada će se Kuzmić vratiti na teren. Taj 24. oktobar i meč protiv Barselone pamtiće do kraja života.
– Jaoj, majko moja, taj momenat! Pa to se ne može riječima opisati. Tada je bio Andrija Gavrilović trener i ja uopšte nisam ni znao da ću da igram te večeri. Niko nije očekivati da ću igrati. Dolazim u dvoranu, nema dresa, kažem sebi: „Dobro, ne igraš!” Međutim, poslije nekog vremena kažu mi: „Kuzma, igraš!” Nastade trka-frka oko dresa, dok je stigao jer niko nije očekivao, i onda… Neopisiv osjećaj. Svašta se izdešavalo. Tada je već bilo prošlo tri mjeseca od nesreće, ali to sa ocem je bilo friško i zaj****o. je bilo. Baš zaj****o… I sada me emocije obuzmu – priča Kuzmić.
Nije samo nesreća bila ta koja je obilježila Kuzmićevu godinu, već i očeva smrt.
– Bilo je iznenada. Neočekivano. Sastavilo mi se sve – govori on.
Posebno je želio da istakne: “Majka je podnijela sve to kako samo majka može. Sigurno je sve njoj to najteže palo, jer ona ostaje sama. Svi smo mi tu, ali ja imam obaveze, sestra je isto u braku, živi u Doboju, tako da ona sama ostaje”
Poslije svega što je prošao kaže da novogodišnjih želja nema, osim da mu je porodica živa i zdrava.
– Samo da mi je porodica živa i zdrava, i to je to. I da sam ja živ i zdrav. Ništa više i ništa manje. Sa Zvezdom bih volio što više trofeja. Prilično je jednostavno. Ne gledam na Novu godinu kao na neki novi početak. To je za mene start samo novog mjeseca, januar, februar, mart… Isto mi je sve to. Neću ni ove godine ništa da slavim. Biću sa porodicom, potrudiću se da ostanem budan do ponoći, a onda spavanje. Treniramo 31. decembra i 1. januara, utakmice su 2. i 6. januara. Nema odmora – priča Kuzmić
Više od Nove godine voli Božić.
– U Grabovici imamo tradiciju slavlja, pa mi Božić budi poseban osjećaj. Nova godina ne. Pošto 6. januara igramo, pokušaću da odemo kod majke u Grabovicu.
Sa posebnom, reklo bi se setom, priča o rodnom mjestu.
– Najljepše je uvijek u Grabovici, tu nema dileme. Taj mentalitet naroda, hrana, sve ima svoje. Ponekad pomislim kada odem u Grabovicu: „Dokle sam stigao, gdje sam sve bio”, ali tamo mi je najdraže da se vratim. Tamo je bilo 700 ljudi 1991. godine, sada ne znam koliko ih je, ali oni se normalno ponašaju kada odem i oni su na mene navikli i ja na njih, nema ništa čudno. Drago im je što sam ja tako iz malog mjesta stigao gdje jesam, ali pokušavam da ostanem ono što sam oduvijek i bio. Da se ne mijenjam – rekao je Kuzmić.
Kuzmićeva porodica se već navikla na život u Beogradu. Supruga mu tu ima prijatelje, Nikolaj ide u vrtić, dok je kćerka Milana još mala.
– Sa ženom sam i prvi put bio u Beogradu i svidjelo joj se dosta. Nastavili smo gdje smo stali. Nikolaj ide u vrtić, druži se, ima prijatelje, neki od njih žive i u zgradi pa non-stop priča: „Kad ćemo da idemo da vidimo Andreja?” Ovdje živi i Derik Braun, njegova kćerka ide sa Nikolajem u vrtić pa funkcioniše sve kako treba. Klinci uče srpski malo-pomalo. Kćerka još ne priča, ali ona će da propriča na srpskom pa će njoj to da bude prvi jezik. Svuda mi je bilo lijepo gdje sam igrao. Da li je to sreća ili šta, ali nigde mi nije bilo teško. Možda bilo teško kada sam prvi put otišao od kuće, 2007. prvo u Banjaluku pa u Sloveniju. To mi je bilo prvi put da sam otišao van Doboja. Samo zbog toga drugačije – ističe Kuzmić. Dodaje da je sada sve ok.
– Sve loše ostavljamo u staroj, vrijeme je za lijepe stvari u Novoj godini – zaključio je Ognjen Kuzmić.
Žena, djeca, knjige
Kako Ognjen provodi slobodno vrijeme?
– Sa djecom i ženom kod kuće. Idem u Grabovicu koliko mi vrijeme dozvoljava, čitam i gledam filmove. Sve čitam! Sada čitam trenutno „Jungova mapa duše”. Volim trilere. Šta god da uzmem, čitam – kaže on.
Ognjen Kuzmić sa porodicom: „Milana je isti ćaća”
Dok mu je kćerkica sjedila u krilu, priča:
– Ista je ćaća! To je moj šef, već sve naređuje. Dosta je drugačiji odnos nego sa sinom. Sa njom je sve polako, ako treba ćaća je nosi, sve što treba radim! Dobila je ime po mom tati. On je bio Milan, ona Milana. Imao sam želju da se sin zove Strahinja, ali je dosta teško za izgovor pa smo se dogovorili da bude Nikolaj. Lijepo pravoslavno ime – ponosan je Kuzmić.
Hvala Aleksandru Đorđeviću
Kuzmić je bio pozvan na pripreme reprezentacije, ali zbog svega što se desilo, nije mogao da se priključi „orlovima”.
– Moram da se zahvalim Aleksandru Đorđeviću koji me je i posjetio dok sam bio u bolnici. Kao i Goran Bjedov, pomoćnik. On je dolazio i kada sam bio u Golden Stejtu, dolazio je kod mene. Ako me ikada bude selektor pozvao, naravno da ću da se odazovem, ako ne, želim puno sreće Srbiji u svakom takmičenju – kaže za kraj.
(Blic sport)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu