Tog kobnog 2. juna 1969. godine, tragično je preminuo jedan od najboljih evropskih i jugoslovenskih košarkaša svih vremena čuveni i nikada zaboravljeni Radivoj Korać (1938-1969).
Dao je riječ da će dati intervju novinaru “Oslobođenja”. Ta riječ ga je koštala života.
Čuveni Žućko je nastradao u saobraćajnoj nesreći, vraćajući se automobilom za Beograd poslije utakmice reprezentacije Jugoslavije i selekcije Bosne i Hercegovine. Taj meč odigran je u Sarajevu 1. juna, a Korać je povratak iz prestonice BiH odložio za naredni dan.
Razlog je bilo obećanje koje je Žućko dao novinaru “Oslobođenja” da će mu dati intervju. Odmah nakon razgovora krenuo je za Beograd. Želio je da što prije stigne kako bi u Ateljeu 212 gledao predstavu “Kosa”.
Na 12 kilometara od Sarajeva izgubio je kontrolu nad vozilom i poginuo na licu mjesta.
Tog nesrećnog 2. juna veliki Radivoj Korać otišao je na nebeski teren. To je bio događaj koji je duboko potresao cijeli prostor bivše Jugoslavije.
Na zahtjev tadašnjeg predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, kovčeg sa posmrtnim ostacima bio je prekriven olimpijskom, a ne državnom zastavom.
Tito je to obrazložio riječima:
– On je bio veći od zemlje koju je predstavljao. Pripadao je cijelom svijetu! – rekao je tada Tito i time još jednom pokazao veličinu košarkaške legende.
Po njemu će jedno evropsko takmičenje godinama nositi ime, a danas Kup Srbije nosi ime upravo “Radivoj Korać”, dok je trofej čuvena “Žućkova ljevica”.
Korać je rođen u Somboru 5. novembra 1938. godine. Majka Zagorka bila je iz stare somborske građanske porodice, dok je otac Bogdan bio porijeklom iz Like, iz jedne svešteničke porodice. Brat Đorđe rodio se 1940. godine u Somboru.
Porodica se nakon rata seli u Beograd, međutim, ubrzo po dolasku u prestonicu Koraćev otac je osuđen na dvije godine robije na Golom otoku. Mama Zaga je čvrsto držala porodicu u tom periodu. Radivoj je uspješno završio osnovnu školu, zatim “Drugu beogradsku gimnaziju”. Bio je odličan đak, nakon gimnazije je odlučio da upiše Elektrotehnički fakultet, bio je jako zainteresovan za fiziku i matematiku. Međutim, zbog velikih obaveza u košarci nije uspio da diplomira, iako mu je to bila velika želja.
Korać je sa 16 godina počeo da igra za BSK (kasnije OKK Beograd) kod trenera Borislava Stankovića. Njegov asistent Dragan Glišić Gliša rekao je da je Korać najprije bio stidljiv i povučen do momenta dok nije uzeo loptu. Kad je počeo da šutira iz raznih pozicija bilo je jasno da je riječ o budućem košarkašu. Bilo je dovoljno naučiti ga da kako se vodi lopta, jer je šuterske sposobnosti imao urođene.
Korać je u prvoj ligi debitovao sa 19 godina i sedam puta u nizu bio je najbolji strijelac šampionata! Niko ni prije ni poslije njega u istoriji košarke na ovim prostorima nije uspio da ostvari to!
Sa svojim OKK Beogradom osvojio je četiri prvenstva Jugoslavije (1958, 1960, 1963, 1964). U deset sezona, za beogradski tim je odigrao 169 utakmica postigavši fascinantnih 5773 poena (34 po meču).
Za jugoslovenski nacionalni tim je debitovao 1958. Za reprezentaciju Jugoslavije je igrao na četiri Evropska prvenstva i na tri je bio prvi strijelac (Beograd 1961.-216, Vroclav 1963.-239, Moskva 1965.-195). Sa reprezentacijom je osvojio dvije srebrne medalje na Evropskim prvenstvima (1961, 1965), dvije na Svjetskim prvenstvima (1963, 1967) i Olimpijskim igrama 1968., kao i bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu 1963. Odigrao je ukupno 157 međunarodnih utakmica i postigao 3153 poena, za tadašnje standarde imao je visok prosjek od 20,1 poen po utakmici.
U košarkaškoj istoriji je zlatnim slovima ispisan datum 14. januar 1965. godine! Korać je u Hali 3 Beogradskog sajma, na meču Kupa šampiona protiv švedskog Alvika postigao 99 POENA! Samo jedan koš nedostajao je Žućku da nadmaši rekord Vilta Čemberlena koji je na jednoj NBA utakmici ubacio 100. OKK Beograd je pobjedio sa 155:57. U dvije utakmice Korać je Šveđanima ubacio 170 poena.
Karijeru je nastavio u Belgiji, bio je prvi strijelac Standarda iz Liježa u sezoni 1967/68 kada je ovaj tim osvojio titulu u Belgiji. Jednom prilikom gostovao je u popularnom TV šou i voditeljka ga je pitala koliko bacanja može da ubaci iz 100 pokušaja, odgovorio je između 70 i 80. U tom momentu zavjesa se pomerila, a iza nje je stajao koš. Korać je prihvatio izazov, uzeo loptu i ubacio svih 100 bacanja!
Bio je poznat po načinu na koji je izvodio “penale”. Radio je to sa dve ruke, loptu je držao tik iznad poda i izbacivao ju je odozdo. Već naredne sezone preselio se u Italiju. Igrajući za Petrarku iz Padove bio je najbolji strijelac italijanskog prvenstva, sa 592 poena na 22 utakmice.
Korać je imao nevjerovatnu ponudu da pređe u Crvenu zvezdu. Legendarni Aleksandar Saša Gec mu je nudio dvosoban stan i FIAT 1300 da obuče crveno-bijeli dres, ali skromni Žućko je odbio. “Hvala ti, Saša, ali mene to stvarno ne interesuje”.
Žučko je bio prvi evropski košarkaš koji je pozvan da igra za čuvene Harlemovce (Harlem Globetrotters).
U Beogradu, ugao Knez Mihailove i Obilićevog venca je Ćošak Radivoja Koraća – nekada mjesto sastanka Koraća sa svim poznanicima i prijateljima. Korać je donio prvu ploču “Bitlsa“ u Beograd. Za “Bitlse“ je u direktnom javljanju iz Londona rekao:
– Ljudi, ovdje sviraju neki Bitlsi. Mnogo su dobri! Zapaliće svijet.-
Obožavao je književnost, pozorište, slikarstvo… Korać je bio čest gost Narodnog pozorišta. Divio se Crnjanskom, Lubardi, Konjoviću, Andriću. Sa nobelovcem Andrićem je često pričao o književnosti.
Radivoje Korać je ujedno bio i prvi sportista koji je sahranjen u Aleji velikana u Beogradu, piše Sportal.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu