Uspješnu profesionalnu karijeru završio je 2021, a nekadašnji fudbaler Borusije Dortmund i reprezentacije Srbije danas ima humanitarnu fondaciju koja obezbjeđuje čistu vodu ugroženima u Etiopiji.
U razgovoru za BBC opisuje da, kako je sve više ulazio u profesionalni fudbal, „to mu je djelovalo sve manje romantično“.
– Imao sam iskustva sa klubovima koji su bili nefer i neiskreni. I zato sad mogu da kažem ‘Taj i taj klub je bio sjajan i fantastičan i tada su mi dali novac da baš to kažem’ – kaže opušteno sjedeći u kući u Dortmundu, gradu koji naziva svojim domom.
A dom je, u Subotićevom slučaju, često bio vrlo promjenljiva kategorija.
Ratni vihor u Bosni primorao je Subotićevu porodicu da se početkom 1990-ih preseli iz Banjaluke u Njemačku, a potom krajem 20. vijeka u Sjedinjene Američke Države.
– Sada živim u velikoj kući zajedno sa porodicama koleginica i prijatelja iz fondacije – svi smo kao jedna velika familija. Konačno imam stabilnost i ostaću ovdje – objašnjava Subotić tokom video poziva.
Od fudbalskih uspjeha, navijači u Evropi pamte Subotića kao standardnog člana generacije Borusije koja je, predvođena legendarnim trenerom Jirgenom Klopom, osvojila dvije titule prvaka i jedan kup Njemačke.
Tavanu u Njemačkoj
Njemačka je zemlja u kojoj je Subotić proveo najveći dio života, ali ne i godine koje su ga oblikovale.
Rođen je 1988. u Banjaluci, ali je već u vrtić išao u Njemačkoj, gdje je savladao jezik, ponosno mi kaže.
Njegov otac Željko igrao je za lokalni klub u malom mjestu Šemberg na jugozapadu zemlje. Porodica je živjela na tavanu veličine sobe koju im je obezbijedio klub.
Kaže da je sestri i njemu djetinjstvo bilo lijepo, ali da su rijetko viđali roditelje koji su stalno radili.
Nisu imali novca za odmore, niti rođake koje bi posjećivali u Njemačkoj.
– U malom mjestu nije bilo segregacije. Djeca ne vide rasu ili etničku pripadnost i bio sam sretan zbog toga. Bilo nas je sa svih strana, Nijemaca, Kurda, Turaka, Bosanaca, Srba, Hrvata, Makedonaca – prisjeća se.
Jedino kada je vidio neku razliku u školi bili su časovi vjeronauke, koje samo jedan drug i on nisu pohađali.
– Dečko iz Albanije i ja smo ostajali u praznoj učionici i igrali fudbal sa teniskom lopticom – kaže.
A fudbal je, dodaje, u malom njemačkom gradu bio jedina zanimacija za djecu njegovog uzrasta.
– Ili si bogat i imaš sopstveno igralište ili si sa svima ostalima i igraš fudbal – ističe.
Težak američki početak
Kada im je 1999. istekla boravišna viza u Njemačkoj, a nisu željeli da se vrate u Bosnu i Hercegovinu, Subotići su sreću potražili u Americi.
Prva stanica bila je Solt Lejk Siti u saveznoj državi Juti na zapadu.
– Drugi put u životu, moji roditelji su izgubili sve što su imali. Tada sam imao 10 godina i izgubio sam sve prijatelje i osjećaj doma – priča Neven.
Sudar sa Amerikom bio je brutalan u svakom smislu.
– Na jednom od prvih treninga, ocu je neki momak namjerno slomio rame, a mi nismo imali zdravstveno osiguranje. I taj momak umjesto da se ‘izvini’, otišao je kod njega i rekao samo: ‘Dobrodošao u Ameriku’ – priča on.
Fudbalska karijera za Subotićevog oca bila je gotova i postao je vozač kamiona.
– On voli ljude, voli fudbal, a vožnja kamiona je bila posljednja stvar za koju je mislio da će raditi – kaže Subotić, dok mu se oči pune suzama.
Kroz nekoliko trenutaka, Subotiću se vratio osmijeh na lice kada je počeo da govori o sestri, tada talentovanoj teniserki zbog koje se cijela porodica poslije godine provedene u Solt Lejk Sitiju preselila u Bradenton na Floridi.
Opet pakovanje stvari, novo okruženje, škola, ali je ljubav prema fudbalu, kaže, bila jača.
– Jednog dana u parku smo igrali fudbal i slučajno me je primijetio trener omladinske reprezentacije SAD – prisjeća se. Ispostaviće se da je to bio najvažniji trenutak za dalju Subotićevu karijeru.
– Imao sam sreće – kaže.
U Bradentonu je smještena akademija Fudbalskog saveza SAD, gdje je Subotić prošao probu, a onda je devet mjeseci svakodnevno trenirao sa 40 najboljih mladih fudbalera u zemlji.
Izborio je mjesto u omladinskoj selekciji i zaigrao za SAD na Svjetskom prvenstvu za igrače mlađe od 17 godina u Peruu 2005.
– U omladinskoj reprezentaciji upoznao sam menadžera koji me je pitao da li želim da igram fudbal u Evropi. Odgovorio sam mu pitanjem: ‘Da li astronaut želi da ide na Mjesec?’ – rekao je on.
Zašto je Klop veliki i kako je izabrao Srbiju?
Subotić kaže da se njegova sreća u fudbalskoj karijeri ogleda i u činjenici da mu je prvi trener u Njemačkoj bio Jirgen Klop, tada trener Majnca.
U gradu na Rajni, harizmatični trener i momak iz Banjaluke zajedno su gradili fudbalski put ka uspjehu.
– Sjajno me je primio, umio je da motiviše mlade fudbalere koji često i ne znaju koliko su dobri. Dobro je kad imate trenera koji će vam reći, kada napravite grešku: ‘U redu je, neće propasti svijet zbog toga’ – priča Subotić.
Takav Klopov stav prema igračima Majnca, a kasnije i Dortmunda pružao je sigurnost u igri što se kasnije odrazilo i na dobre rezultate od 2010. do 2015.
– Ne mislim da se Klop promijenio u ovih 20 godina koliko ga poznajem. Bili smo uspješni zato što smo pored nas na terenu imali nekog ko je tako stabilan – ocjenjuje.
Subotić i Klop su zajedno, u ljeto 2008, Majnc zamijenili Borusijom Dortmund.
Dobre igre u njemačkoj Bundesligi otvorile su pitanje za koju će seniorsku reprezentaciju Subotić zaigrati.
– Najviše vremena sam proveo u Njemačkoj, ali tinejdžerske godine, kada sam oblikovan, proveo sam u Americi, a tamo mi i dalje žive roditelji – objašnjava sportista srpskog porijekla.
Izbor je pao na Srbiju, za koju je debitovao u martu 2009, protiv Rumunije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. u Južnoafričkoj Republici.
Nikada do tada nije bio u Srbiji, ali kaže da je „odrastao u toj kulturi, iako mu roditelji nisu bili previše religiozni“.
– Bilo je to svojevrsno vraćanje korijenima zemlji u kojoj žive moji baba i deda, kao korak ka prošlosti koju nisam poznavao. A sopstvenu prošlost nikada ne možemo da promijenimo, zar ne? – rekao je.
Pobijeda nad Njemačkom, pa orden od Njemačke
Poslije Borusije Dortmund, Subotić je igrao za Keln, francuski Sent Etjen, Union Berlin, turski Denizli i austrijski Altah iz čijeg dresa je otišao u fudbalsku penziju.
Kaže da je jedna od stvari zbog kojih žali što tokom igračke karijere nije „donosio bolje odluke za sebe, nego je bio vjeran klubovima“.
Ali bila je to lijepa karijera, pojašnjava – jer je „u dresu Srbije na Svjetskom prvenstvu 2010. pobijedio Njemačku, zemlju koja je izbacila moju porodicu“.
– Bio je to jedan od mojih najvećih fudbalskih uspjeha. A onda, desetak godina kasnije, na prijemu od predsjednika Njemačke dobijam orden – govori.
Priznanje je dobio 2022. od Franka Valtera Štajnmajera zbog „značajnog društvenog angažmana i humanitarnog rada fondacije well:fair“ u istočnoj Africi.
Subotić je fondaciju osnovao još kao igrač, 2012, počevši da „istražuje sa kakvim se problemima“ suočavaju stanovnici Afrike koji nemaju pristup čistoj, pitkoj vodi.
Do januara 2026, fondacija je pomogla skoro 1.000 projekata u Etiopiji, Keniji i Tanzaniji, uglavnom izgradnje bunara i vodovoda, čime je oko 440.000 ljudi snabdjeveno vodom.
– Htio sam da se posvetim nečemu važnom, na šta mogu da stavim vlastito ime i što će postojati kada me ne bude bilo – objašnjava.
U svojevrsnom otkrivanju života poslije fudbala, Subotić se oprobao u različitim vještinama – išao na kurseve fotografije, kodiranja, finansija, dizajna i javnog govora.
Za razliku od mnogih fudbalera, u toj potrazi nije bježao ni od razgovora o politici.
U maju 2024. u Dortmundu je održao upečatljiv govor na skupu protiv jačanja ekstremne desnice u Njemačkoj.
Tada je skrenuo pažnju na važnost poštovanja demokratskog poslijeratnog ustava Njemačke donesenog 1949. i upozorio da su diskriminacija i rasizam i dalje dio svakodnevnog života u toj zemlji.
– Bio sam migrant i htio sam da iskoristim moju poziciju da kažem da želim da taj grad bude bezbjedno mjesto za život svih, a ne samo nekih – zaključuje Subotić, prenosi Blic.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.