Sa 18 godina bio je fudbalski vanzemaljac. Mogao je da bude veći i od Piksija i od Pančeva i od mnogih drugih, ali… nije sve u talentu, ima mnogo toga i u radu. On se izvlačio samo na talenat.
Sa 25 godina je imao cijeli svijet na dlanu, ali nije, kaže, mogao da podnese teret slave. Možda njegovu životnu priču najbolje opisuje on sam, i to ovom rečenicom: “Ostaje vječita žal šta sam mogao…”
Donosimo vam nevjerovatnu životnu priču Petra Puače. Krećemo do djetinjstva:
– Prvo čega se sjećam u životu jeste lopta; ona obična lopta. Nju mi je poklonio ujak Branko iz Sarajeva. Sjećam se da sam s njom silazio u park među klince da igramo fudbal. Kad sam ja bio klinac, važilo je to pravilo: imaš loptu u kući, moraš da je izneseš, da svi igraju – priča Puača za Kurir.
Bolan detalj na samom početku:
– Odrastao sam bez oca, odgajila me ja majka Rada i njoj sve dugujem. Mama je porijeklom iz Like. Otac mi je Crnogorac i njegovo prezime je Matijašević, a pošto nas je napustio, majka i ja nosimo prezime Puača. Njeno djevojačko. Otac nas je napustio kad sam imao dva mjeseca i, evo, za pedeset godina, koliko imam, nikad ga nisam vidio, ni na slici, ali ne žalim zbog toga. Majka je bila trgovački putnik i često je putovala. Bio sam uglavnom sam, ali sam zbog toga, mislim, brzo očvrsnuo. Imao sam svu podršku majke, ali ona nije mogla nešto mnogo da mi pomogne. Nije mogla umjesto mene da daje golove. Ali nikad nije ni govorila: “Sine, završavaj školu”, ili: “Batali loptu”, uvijek me je podržavala i govorila mi da slijedim svoje snove.
Odrastanje u čuvenim novobeogradskim blokovima:
– Odrastao sam na Novom Beogradu, u Bloku 70, s Dimom, Piksijem, Adžićem i Radonjom. Imao sam bezbrižno djetinjstvo. Majka me je od prvog dana učila da moram da budem častan, pošten i čestit čovjek, što sam na kraju i postao, za razliku od sedamdeset odsto mojih drugova iz blokova. Mnogo djece je u to vrijeme krenulo drugom linijom života. Kroz fudbal sam uspio da ostanem normalan i da ostvarim svoje ciljeve. Nikad me druga djeca nisu zadirkivala što nemam oca, a i nisam osećao njegovo odsustvo. Krivo mi je bilo što sam bio jedinac, jer uvijek sam želio da imam brata ili sestru. Kad sam se oženio, vjerovao sam da ću imati bar troje djece, ali to se nije ostvarilo. Uvijek sam želio da imam veliku porodicu, s puno djece oko mene – ispričao je.
Školovanje su obilježili i problemi:
– Do četvrtog razreda sam bio odličan đak, a onda je došao fudbal i već u osmom razredu sam popustio. Već u drugom razredu srednje prešao sam na vanredno školovanje, jer sam trenirao dva puta dnevno. Zadavao sam majci mnogo glavobolja, bio sam sklon tučama u tom uzrastu. E sad, nisam bio razbojnik, daleko od toga, nego sam uvijek uskakao da zaštitim slabijeg. U životu sam uvijek bio nekako povodljiv, idem za društvom. Najviše me nerviralo što su u osnovnoj školi nastavnici za sve krivili mene. Kad god se desi neki problem, ja sam bio kriv. Ko je slomio prozor?! Puača, naravno! – ispričao je.
Kroz djetinjstvo i život išao sam, kako se to kaže, kroz trnje. I stigao do tih nekih svojih zvijezda. Druga djeca su imali leđa i tatu, a ja sam imao znoj i muku. Pomagali su im šakom i kapom, a mene je sve to teralo da se borim. Bez tate, bez leđa – rekao je iskreno.
Uslijedila je fudbalska priča:
– Sa Ivanom Adžićem sam odrastao, bili smo najbolji drugovi. Išli smo zajedno svakog dana na treninge busom, sve dok nismo položili vožnju. Njegovi roditelji i moja Rada jedini su dolazili na utakmice. Nije bilo kao sada, ove sadašnje generacije su strašno razmažene. Bili smo samostalni, ove sad generacije su pod staklenim zvonom.
Sjećam se, bilo je neko školsko takmičenje gdje su me vidjeli iz Zvezde, a Adžić mi je prenio da je trener Stevan Ostojić rekao da dođem na trening. Mislio sam da me laže. To je bilo bukvalno ostvarenje svih mojih snova. Poveo me je u Zvezdu i na tome sam mu zahvalan. Bili smo i cimeri u prvom timu, a kasnije nas je život razdvojio. Čujemo se i danas, ali nas obaveze razdvajaju, pa ne stižemo da se vidimo tako često – rekao je.
A, onda – Crvena zvezda:
– Sa nepunih 17 godina sam ušao u prvi tim Zvezde, u to vrijeme je trener bio Šekularac. To je bilo ostvarenje svih snova! Ušao sam na utakmici u Vinkovcima umjesto Pančeva posljednjih pet minuta. Zamisli sad ti tu scenu, nas tri klinca – Zvonko, Adžić i ja, s velikim glavama poput Piksija, Pančeva… Čoveče! – rekao je on.
Sve je slutilo na blistavu svjetsku karijeru, zar ne?
– Bio sam rekorder svih liga u državi. U pjetlićima sam dao 101 gol, u pionirima 96, u kadetima 83, najveći rekord u omladincima – 68 golova, i oborio sam rekord koji je držao Darko Pančev. I dan-danas držim taj rekord. Tokom 1991. godine sam postao zlatna kopačka Evrope! Na svečanosti u Rimu uručili su mi veliku statuu od 98 cm i 37 kilograma! To mi je najvrijedniji trofej u životu. Zlatna kopačka je moj identitet, moja lična karta – bio je iskren.
Uslijedio je odlazak u Partizan.
– Kad je Zvezda postala prvak Evrope, ja sam prešao u Partizan. To je bilo katastrofa i navijači su mi to baš uzeli za zlo. Bio sam nestrpljiv, nisam poslušao savjet mog fudbalskog oca Dragana Džajića, koji mi je rekao da sačekam da prodaju Darka Pančeva u inostranstvo i da će mi se otvoriti mjesto. Čekao sam, a Darko je ostao do 1992. Prodali su to leto Savićevića i Prosinečkog, a Pančeva nisu, a ja sam igrao njegovu poziciju. Prešao sam u Partizan jer sam vjerovao u priče koje su mi pričali. “Ti si novi Dragan Mance”, govorili su mi, “Naša nova devetka.” Jedino pametno je što sam tamo imao Ivicu Osima za trenera. Međutim, nisam ni tamo dobio šansu koju sam toliko želeo. Igrao sam svega nekoliko utakmica, jer sam bio najmlađi – ispričao je Petar.
A, zatim i odlazak iz Partizana.
– Fudbalski sam vaskrsnuo kod Ilije Petkovića, u OFK Beogradu, i tu sam bio tri godine. Prvo sam bio treći strijelac Jugoslavije, a onda i drugi strijelac. Nakon toga, 1994. godine, prešao sam u Obilić. – rekao je Petar.
Od prvih većih para – “bijesan” auto!
– Prve veće pare sam zaradio u Italiji i od tih para sam kupio automobil. Kupio sam auto od 85.000 maraka, to su bile moje dve i po plate. Trošio sam na sve da sebi udovoljim. Ali novac ne može da kupi sreću. Nijedna para ne može da kupi to što sam igrao četiri večita derbija, a još više to što sam igrao protiv Ronalda, ali ne ovog sad, ovaj je falš, nego protiv pravog, ili protiv Zidana, Roberta Bađa i drugih svjetskih igrača. To ću moći da pričam jednog dana svojim unucima. Ostaje vječita žal šta sam mogao… – rekao je Petar.
Na korak od svjetske slave je nažalost zastao:
– Sa ovog stanovišta sad, krivo mi je što sam sa 18 godina bio vanzemaljac. Tražila me je cijela Evropa, i Real i Madrid i Barselona, a ja sam postigao samo pedeset odsto onoga što sam mogao. E, sad se sigurno pitaš zašto nisam napravio veliku karijeru. Za polovinu toga sam kriv ja lično, a drugu polovinu nose treneri i njihovi propusti. Vladimir Pižon Petrović mi je mnogo odmogao… E, ali džaba sva podrška i ljudi kad tu dođe moja luda glava. Sa 25 godina sam imao cijeli svijet na dlanu, ali nisam mogao da podnesem teret slave – dodao je, pa nastavio:
“Zaradio sam prvi milion sa 24 godine, ali nisam znao to da nosim. Nisam imao pored sebe nekoga ko bi me usmjerio i rekao mi: “Alo, ukoči!” Majka nije mogla ništa da mi zabrani. Nikad se u životu nisam kockao, kap alkohola popio, niti cigaru zapalio. Kad mi se kćerka rodila, nisam popio kap alkohola. Ono što me je mnogo koštalo i što me je ubilo bili su noćni izlasci. Ostajao sam do kasno i ujutro nisam mogao da izdržim trening. Provod, izlasci i djevojke su mi mnogo odmogli. Nisu to bila pijanstva, već premor. A voljele su me djevojke; i gdje god da se pojavim, bio sam važan. Obilazio sam sve najpopularnije lokale i ostajao do zore. Pamte me sve pjevači. Kad se samo sjetim kolike sam im bakšiše davao i bacao im najveće pare… Zaradio sam tri i po miliona maraka i sve sam ih potrošio. To je odgovor na pitanje zašto sam igrao u Nici, a ne u Pari Sen Žermenu, na primjer. Igrao sam u Francuskoj, Italiji, ali ne tamo gde mi je bilo mjesto – ispričao je Petar.
Troškovi takvog životu su veliki, to je svima jasno.
– Živio sam drugačije, trošio sam dosta. Oni koji su pametni ulažu novac i štede, a ja nisam nikad razmišljao o tome. Živio sam u trenutku, cijelog djetinjstva i mladosti sam se odricao raznih stvari i onda kada sam dobio cijeli svijet na dlanu, želio sam da kupim sve što mi se pruži. Nisam nikad razmišljao da će zapravo doći dan kad neću igrati – rekao je:
Jedan primjer je idealan.
– Kad sam došao do para, odmah sam sebi kupio lanac od pet hiljada evra, sat od hiljadu i po evra. Kao kad majmunu baciš i kokice i bananu, a on sve to uzme, e to sam i ja radio! Od prvog do šestog koljena svoje porodice sam hranio! Imao sam sveščicu u kojoj sam imao zapisane ljude koji mi duguju, a onda sam je pocepao. Bio sam Djed Mraz za cijelu rodbinu, šta god je bilo, ja sam davao. Imao sam toliko lažnih prijatelja da ne mogu ni da ih se sjetim svih! U ovom trenutku imam 24 kumstva, a sa 20 uopšte nemam kontakt. Ne, ja se s njima nisam posvađao, nego ih jednostavno nema. Bilo je primera da me svako zove da mu krstim dijete ili budem kum na svadbi, a ja sam ih znao samo po tri mjeseca, recimo. Meni nije bilo ni na kraj pameti da me iskorišćavaju. Al’ šta ću kad sam slab na sirotinju… – dodao je.
Supruga je najveći oslonac u životu.
– E, sad ćeš da čuješ kako sam se upoznao sa Ivonom. Karijeru sam završio sa 33 godine, zbog teške povrede koljena, i sasvim slučajno smo se upoznali, preko Žarka Pupavca, a sve ostalo je istorija. Brzo smo počeli da živimo zajedno. Drug koji nas je spojio nam je kumovao na svadbi. Ivona je bila uz mene za vrijeme rehabilitacije. Nakon operacije u Hrvatskoj dobio sam preporuku da liječenje nastavim u Novom Sadu. Rekli su mi da ću pet mjeseci morati po cijeli dan da budem na rehabilitaciji, te sam odlučio da iznajmimo stan tamo. Na njenu ideju smo otvorili školu fudbala. Zahvalan sam joj za sve što je učinila za mene, ona je moja pokretačka snaga – ispričao je Petar.
Prelazni momenat na kraju karijere je izuzetno težak:
– Kraj karijere me je izbacio iz takta. Nisam mogao da se pomirim s tim da neću više igrati. Išao sam kod svih mogućih doktora da taj problem riješim, ali se nije dalo. Posljednjih 18 godina držim najbolju i natrofejniju školu fudbala “Petar Puača” u Novom Sadu. To mi je sada najvažnije. Imam 260 dece s kojom radim. Svakog mjeseca opraštam članarinu trideset šestorici dječaka. To su djeca koja su izuzetno talentovana, ali ne baš tako dobrog materijalnog stanja. Svaki put kad ih vidim, sjetim se sebe i kako sam ja teško živio u djetinjstvu. Opraštam djeci koja putuju 20 kilometara da bi došla na trening. Više od 60 đaka plaća pola članarine. Ljudi s kojima pričam mi govore: “Ti si lud”, a meni svakih mjesec dana dođe nešto lijepo i novo. Postao sam direktor svih kampova slavnog italijanskog Milana i Reala iz Madrida u narednih pet godina. Bog vraća kad radiš dobra djela. Ja to ne radim da bi mi vratio, već zato što mi je to prirodno – rekao je-
Jedan momenat je vječan:
– Kćerka Emanuela mi je najveća sreća u životu, plakao sam kao kiša kad se rodila. Do njenog rođenja najsrećniji momenat u životu mi je bio gol koji sam dao Napoliju, pred punim stadionom. Nije mi zadavala glavobolje, bila je najmirnije dijete na svetu. Sad je izrasla u veliku djevojku, nedavno smo joj proslavili punoljetstvo. Srećan sam što smo uspjeli da je vaspitamo i usadimo joj prave vrijednosti. Impresionira me njena dobrota, ona je jedna plemenita duša. Kad god sam otišao na roditeljski, vratio sam se punog srca. Nikad me nije obrukala i znam da neće. Volio bih da moja Emanuela ima puno djece i da me neko od njih nasledi – rekao je Petar u svojoj ispovijesti.
Dodirnuo je Petar zvezde, ali…
– Ispunio sam ja svoje ciljeve, neću da lažem. Međutim, najviše mi je krivo kad ljudi koji me sretnu, gdje god da odem, kad mi priđu i kažu mi: “E, moj Petre, šta si ti sve mogao da budeš, a nisi…” To mi ostaje vječita žal. Zbog toga sam dosadno uporan kad radim s djecom u školi. I uvijek im govorim: “Nemoj da zabušavaš!”, “Nemoj da izlaziš uveče, odmori se.” Kad mi dođe dijete na trening, ja vidim da je ostalo napolju do pet ujutro i u tom momentu vidim sebe. I ponavljam kao papagaj: “Budite istrajni, trenirajte, sve ostalo će doći.” Biće uvijek vremena za provode i izlaske. Nisam slušao kad su meni pametni ljudi govorili. Imali su pravo, a znaš kako, meni na jedno uvo uđe, na drugo izađe i u sebi se mislim: “Ma šta ti, matori, meni govoriš šta ću ja da radim!” – dodao je Petar.
Sljedeće riječi otkrivaju šta je upornost u životu:
– Evo, primjer za sve, za svu djecu, treba da bude Dejan Stanković. U našem timu bile su dvije zvijezde: Perica Ognjenović i Dejan Stanković. Perica je živio život kao ja i završio je gdje je završio, nije napravio neku zavidnu karijeru. Sa druge strane imaš Dejana Stankovića, koji ima svjetsku karijeru. Imali smo dva treninga dnevno i bili umorni kao kerovi. Svi smo mi poslije večeri šetali gradom, a Deki nikad nije išao s nama napolje, već je odlazio u sobu i radio po 1.000 trbušnjaka. Napravio je čuda, ja to nisam imao u sebi. U životu nijedan trbušnjak, a ni sklek, nisam uradio – rekao je iskreno.
Crkva je važan dio u životu.
– Pristalica sam toga da živim što smernije. Neću da lažem i govorim kako svake nedelje idem u crkvu, ali jednom mjesečno obavezno odemo u manastir Veliku Remetu na Fruškoj gori ili u jednu prelepu crkvu u Sremskoj Kamenici. Uvijek kad mi ne bi išlo u životu, a i u fudbalu, pomagala mi je Sveta Petka. Bio sam najbolji strijelac i onda me stane, pa ne mogu pet utakmica gol da dam. Kako dođe 27. oktobar, ja se probijem kroz gužvu, zapalim svijeću i odmah me krene. Ona mene čuva. Dolazi mi u snove, i sad kad ti ovo pričam njen lik mi je pred očima – ispričao je.
Petar je otvoren i na kraju našeg razgovara:
– Moram da priznam da se jako plašim smrti. Volio bih da vrijeme može da stane. Do 30. godine mi uopšte nije brzo prolazilo vrijeme, a i ko tada razmišlja o tome. Pre par godina sam imao saobraćajnu nesreću. Kuckao sam poruku i sa 120 kilometara na sat sam uleteo pod kamion. Ali ostao sam živ, hvala bogu, nije mi bilo ništa. U tom trenutku sam shvatio da svaki dan treba živeti punim plućima kao da je posljednji. Živim u ovom danu i daću sve od sebe da bude najbolji na svijetu rekao je – Petar u svojoj ispovijesti.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.