Sa samo 20 godina, Angelina je uspjela da ostvari velike rezultate.
Srpkinja je u Poljskoj osvojila petu veliku medalju, na veliku radost svog oca i trenera Dragutina, piše Sportal.
– Pa u principu, samo sam mogla da sanjam. Stvarno sam prezadovoljna, tata je naravno ponosan kao i uvijek. Peta medalja… sad kada ovako kažete, mislim stvarno, ostvarenje svakog sna. Ovo je bila stvarno sezona za pamćenje, najprije zbog toga što sam konačno probila tu granicu od 2 metra i naravno krunisala sezonu ovom medaljom sa Svjetskog prvenstva, vjerovatno moj najveći uspjeh do sada. Ovu medalju stvarno čuvam na posebnom mjestu u srcu, pogotovo zato što je osvojena u toliko jakoj konkurenciji i sigurna sam da joj to daje poseban sjaj.
Istakla je mlađana takmičarka da je u Torunj otputovala sa mnogo samopouzdanja, spremna da se bori za medalju.
– Pa najprije, samopouzdanje gradim tim potvrđivanjem na dobrim takmičenjima, dobrim treninzima. Sezonu sam otvorila nikad bolje sa ličnim i nacionalnim rekordom, tako da sam već u tom trenutku znala da se nešto veliko sprema. To mi je zaista podiglo samopouzdanje i znala sam prosto od samog početka da sam spremna za velike visine. Samog dana takmičenja sam došla sa toliko samopouzdanja jer sam prosto imala potvrđeno da u nogama imam velike visine i eto došla sam vrlo rada da se oprobam na njima. Drago mi je što sam u ovom slučaju preskočila 199 cm. U trenutku sam se nadala i za malo više, htjela sam da preskočim i sljedeću visinu od 2.01 m za koju sam bila sigurna da sam spremna, ali eto, nije bio taj dan za tu visinu, ali nadam se da ćemo uskoro doći i do toga.
Svaki put prije nego što treba da skočiš, u tvom pogledu vidimo neku smjelost. Možeš li da nam otkriješ o čemu razmišljaš u tom trenutku?
– Nemam pojma, ozbiljno nemam pojma. Baš onako… pokušavam da se ili smirim ili podignem, šta god mi u tom trenutku fali, pokušavam da dam sama sebi, da se motivišem. To su većinski neke motivacione riječi koje ponavljam u glavi, odnosno ja mislim da je u glavi, a u stvari je naglas, da sam spremna, da mogu, da znam za šta sam sposobna i to mi daje ubrzanje, vjetar u leđa da dam sve od sebe i da se ne plašim, da se zaletim i prosto pokušam.
Uspjela si da nadmašiš oca po broju svjetskih medalja, pa da li ima nekog prozivanja i porodične konkurencije?
– Pa ranije nije bilo, iskreno. Nikada nisam vidjela svoje roditelje kao konkurenciju, imala sam neki svoj put i mislim da ću njih, šta god uradila u karijeri, vidjeti kao bolje sportiste od mene. Nisam pokušavala da se nadmećem sa njima što se tiče rezultata niti medalja. Nisam do ovog takmičenja znala da ćemo se, ako osvojim medalju, izjednačiti po tom broju. Meni je drago, mislim da tata ne može biti ponosniji i mislim da tu uopšte nema ni tračka sujete.
Da li očekuješ da ove godine možda još koji put oboriš rekord?
– Pa ja bih voljela, mislim da sam spremna. Naravno da je cilj Evropsko prvenstvo napolju koje se održava u Birmingemu. Nadam se da ću tamo biti u najboljoj formi, ali bože zdravlja, ja ću da pokušam.
Koliko misliš da imaš u nogama preko 2 metra?
Polako… mislim, ne znam. Znam da sam spremna i da ono što zacrtam mogu da ostvarim. Osjećam se kao da mogu da nastavim tamo gdje sam stala u Parizu. Tamo sam se osjećala kao da sam pala deset stepenika nazad, a konačno se osjećam kao da sam se vratila na taj nivo. Ono što mi je falilo jeste samopouzdanje koje sam izgubila u Parizu, jer me je to takmičenje psihološki porazilo, izgubila sam sebe i ljubav prema skoku uvis i sportu generalno, ali se to ove sezone vratilo.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.