Iz lijepih snova sve se pretvorilo u košmar, a Milojević je počeo novu borbu. I, nikada nije odustao!
– Ljudima je prvo sjećanje u životu obično vezano za djetinjstvo i neke igre iz tog ranog perioda, ali ja, kad vratim film, prvo čega se jasno sjećam jeste dan kada sam otišao na Marakanu, na prvi trening 1986. Bio sam u čudu. Zamisli, dječak iz malog mjesta dolazi na najveći stadion na ovim prostorima… Sama činjenica da sam to samo vidio za mene je bila doživljaj, a kamoli to što ću tu da treniram – rekao je on.
Objasnio je i kako je, zahvaljujući ocu došao do Crvene zvezde.
– Moj otac Radovan bio je dobar fudbaler, svojevremeno je igrao lijevo krilo. Ima interesantna priča iz dana kada je vojni rok služio u Vinkovcima. Ljudi iz tamošnjeg prvoligaša Dinama vidjeli su ga na djelu, nudili su mu dobar ugovor, posao za ženu, smještaj za porodicu. Djeda nije dozvolio tati i samo mu je rekao da ne može da ide od kuće, jedino je muško među nasljednicima u porodici. Poučen tim iskustvom, tata se nije dvoumio kad se jednog dana na kraju avgusta te 1986. ispred kuće u Jagodini zaustavio automobil sa ljudima iz Crvene zvezde. Tako sam stigao na Marakanu, tako su se preko mene ispunili i neki njegovi fudbalski snovi – rekao je Vladan za Kurir.
Prisjetio se čuvene utakmice u Tokiju 1991. godine kada se Zvezda popela na krov svijeta pobjedom protiv Kolo Koloa iz Čilea.
– Mjesec dana nakon služenja vojske vratio sam se u crveno-bijele i odmah branio na utakmicu u Valjevu, a šest mjeseci nakon toga otišli smo u Tokio. Eto kako je to prosto brzo išlo. I tu ima interesantna priča. Dejan Savićević, koji je tada bio kapiten, zahtijevao je od trenera Vladice Popovića da u Tokiju na golu bude Dragoje Leković, koji je došao iz Crne Gore, a ne ja. Ovaj mu je odgovorio: “Dejo, ti si zvijezda ovog tima, ali ja sam trener i ja odlučujem ko će biti u sastavu”! Veliki Vladica je to tako radio, iskreno i pošteno. Onda je Dejo rekao treneru da će on, ukoliko na golu ne bude Leković, namjerno dobiti crveni karton! Obećanje je i ispunio. Ostali smo s desetoricom na terenu. U tom trenutku vodili smo sa 1:0, sa igračem manje postigli smo još dva gola i zasluženo postali klupski šampioni svijeta – presjeća se Vladan.
Došlo je vrijeme i za odlazak iz Crvene zvezde.
– U Zvezdi sam branio do 1997. godine, a onda sam prešao u Belgiju. Dobio sam ponudu da pređem u Porto, ali tadašnji trener Šekularac je rekao: “Ako Milojevića pustite da ode u Porto, onda ću ja da se oglasim”. Nisu me pustili, pa sam propustio priliku da odem u Belgiju u decembru, ali sam već u junu dobio ponudu Anderlehta. Tamo sam proveo 10 godina, bio sam šest godina u Anderlehtu, a onda još četiri u Lokerenu. Iskoristio sam boravak da dobijem dvojno državljanstvo, a preko mene i moja porodica. To nam je mnogo pomoglo kad su bile sankcije, jer nam nije trebala viza – rekao je on.
Sredinom novembra 2007. godine, tačnije, 15. dana u tom mjesecu, Milojević je doživio tešku saobraćajnu nesreću.
– Vraćao sam se novembra 2007. iz Belgije za Beograd. Na auto-putu kroz Njemačku promašio sam skretanje za Keln. Usporio sam kako bih nakratko vidio kako da se vratim na pravi put. A onda… Sve je to bilo u trenutku. Prvo su jaka svjetla nekog kamiona obasjala moj automobil, a onda se čuo ogroman prasak. Nastao je mrak, tišina… Sve je stalo. Vatrogascima je trebalo tri sata da izvuku Milana Lovrea, oca fudbalera Gorana, i mene. Njemu tada, hvala bogu, nije bilo ništa – navodi on.
Nažalost, Zvonko nije imao sreće.
– Doživio sam kliničku smrt, ljekari su se borili za moj život, svi organi su mi otkazali, počev od pluća, preko bubrega, do mozga. Probudio sam se poslije 12 dana iz kome. Spaslo me je to, poslije su mi rekli, što sam imao jako srce. Nisam pio, nisam pušio. Eto, i to je jedna od mojih poruka, naročito mladima, da se ne prepuštaju olako porocima. Čovjek jednostavno ne zna šta može sve da mu se dogodi i koliko je dobro ukoliko ne prkosi sudbini – ističe on.
Kolege iz Belgije su odmah poslije nesreće došle u bolnicu u Ahen da ga posjete.
– Često su me obilazili, tražili su od ljekara u Njemačkoj najbolji mogući tretman i najbolju terapiju za mene, uz riječi da će oni kao klub snositi sve troškove. Međutim… Neko je bio brži. Sve bolničke troškove, njegu i ostalo platio je moj dobri kum Dejan Stanković. Igrao je tada u Italiji i, kad god je mogao, dolazio je da me obiđe i da mi na rastanku kaže: “Labude, samo se ti bori!” Ove njegove riječi i danas ne zaboravljam. Mnogo mi pomaže i Aleksandar Janković, kao i moj šurak Milan Đukić iz Australije. Zvezda me nikad nije odbila, uvijek je pomagala, i kad je imala i kad nije – otkriva Zvonko Milojević.
Porodica mu je uvijek bila najveća podrška, a povezanost sa suprugom Marinom značila mu je više od bilo čega.
– Moja Marina i ja smo cijelog života imali izvanredan odnos. Sada sam u situaciji u kakvoj jesam, nepokretan sam, a ona se brine o meni. Kad se desila nesreća, rekla mi je: “Zvonko, ti si vodio računa o meni kad si bio na vrhuncu slave, a sada je vrijeme da ja to tebi vratim. Ja ću biti uz tebe dok si živ.” Srećan sam što pored sebe imam ovakvu ženu. Prijatelji se najbolje poznaju kada dođe stani-pani. Lako je u dobru biti dobar, a kada dođe stani-pani, tad je drugačije – kaže on.
Milojević je prkosio svim prognozama ljekara.
– Život je čudo. Govorili su mi da ću da se hranim na kašičicu, da ću ležati u krevetu, da neću moći da pričam, da će vrh biti ukoliko bih uspio da sjednem. A ja sam sjeo! Doduše, u invalidska kolica, ali sam sjeo! Uspio sam i da sjednem za volan automobila! Da su me vidjeli doktori, garantujem da bi pojeli sopstvenu diplomu! Dostigao sam mnogo više nego što su ljekari predviđali. Opet, nisam zadovoljan, jer, čim sam u kolicima, potrebno je još mnogo snage, volje, kao i nekih ljekarskih intervencija da bi se to završilo. Čekam bolje dane, čekam da medicina napreduje, jer ne kaže se džabe da kad je glava na ramenima – sve je moguće – završio je Zvonko životnu ispovijest za Kurir.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.