Društvo

Skadar na Bojani i posljednje srpsko selo: Kako žive Srbi na sjeveru Albanije (VIDEO, FOTO)

Čak i oni koji nisu skloni čitanju epske poezije, znaju šta znači “Zidanje Skadra na Bojani”. Rodno mjesto jedne od najpoznatijih srpskih narodnih pjesama i jedne od najdugovječnijih metafora u srpskom jeziku je Skadar, drevni grad na sjeveru Albanije.

grad skadar i tvrdjava rozafa panorama
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Skadar su vijekovima gradili i stvarali i Srbi. I posle višedecanijskog progona i prisilne asimilacije, u gradu na Bojani i danas opstaje mala srpska zajednica.

Koliko Srba danas živi u Skadru? Teško pitanje. Prema procjenama, ima ih nekoliko hiljada, a prema posljednjem popisu nacionanih manjina u Albaniji u Skadru ne živi ni jedan Srbin.

Ovo iz popisa, naravno, nije tačno. U Skadru, dinamičnom modernom gradu duge istorije sa oko 250.000 stanovnika, može se čuti i srpski jezik. Govore ga, istina sa malo “zapinjanja”, čak i ljudi, čiji su preci, pod pritiskom, promijenili imena i  u dokumentima im piše da su Albanci.

Milojka Brajović iz Skadra
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Milojka Brajović (70), penzionisana nastavnica fizičkog vaspitanja, nije jedna od njih. Ona je Srpkinja, kao što su bili i njen baka i djeda i njeni roditelji, Vaso i Rosa, čiju crno bijelu fotografiju čuva u svom mobilnom telefonu.

FOTO:  USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Aktivna je, kaže, u Udruženju srpsko-crnogorske manjine „Morača – Rozafa“, a o velikim praznicima ide u crkvu.

– Nisam pristala da promijenim ime. Svašta ja mogu, ali obrnuti vjerom, to nikad – veli ponosno Milojka.

Odrasla je u doba Envera Hodže, komunističkog diktatora, koji je Albaniju proglasio “prvom ateističkom državom na svijetu”, te zabranio da se javno govori bilo koji jezik osim albanskog i da se gledaju strane televizije i slušaju strani radio programi.

Pripadnicima nacionalnih manjina Hodža je 1966. zabranio da kontaktiraju sa maticom. Ko bi prekršio neku od ovih zabrana, rizikovao je da završi na robiji.

Ipak, Milojka o tome ne govori.  Poštuje, kaže, državu u kojoj se rodila i u kojoj je rodila svoju djecu.

– Moja kćerka Dea je studirala arhitekturu u Beogradu, mislite da ju je tamo neko podržao, pripazio. Nije. Čak je imala problema jer je “strankinja”. Ponuđeno joj je da kao arhitektica pripravnica radi za 400 evra mjesečno. Vratila se u Albaniju, radi u Tirani, uspješna je u svojoj struci – kaže Milojka.

Njen sin Megan, dodaje Milojka, ima svoj mali biznis u Skadru i dobro mu ide.

pogled sa tvrdjave rozafa u skadru , albanija
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
panorama grada Skadar u Albaniji
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
centar grada skadra u albaniji
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
počenje ćevapa u centru skadra u albaniji
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

– Ne kažem da nije bilo problema, kad sam ja odrastala. Eto, igrala sam odbojku, jako uspješno, bila sam jedna od šest najboljih odbojkašica u Albaniji, ali u reprezentaciji nije bilo mjesta za mene – kaže Milojka.

Ali dodaje da je u Albaniji je završila školu i dva fakulteta, predavala djeci fizičko i zaradila penziju.

– Dobro se osjećam u Skadru, ovo je moj grad. Nemam problema. Nije da idem ulicom i uzvikujem “ja sam Srpkinja”, a i što bih to radila. Ko nas je iz Beograda ili Podgorice pogledao i pomogao – veli Milojka.

Njoj, kaže, pomoć ne treba, ali ima starog svijeta, iznemoglog, bez djece pored sebe: ne bi bilo zgoreg da im matica priskoči u pomoć.

Ne poriče da su Srbi i Crnogorci u Albaniji decenijama bili nasilno albanizovani. Eto, i skadarsko Narodno pozorište “Miđeni” nazvano je po Milošu Nikoliću, sinu Đorđa Nikolića, piscu koji je pisao na srpskom, ruskom i albanskom.

pozorište migjeni u skadru , albanija
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

– Albanci su ga prekrstili u Millosh Gjergj Nikolla i prozvali ga nadimkom Miđeni – kaže Milojka.

Tvrdi da su malobrojni skadarski Srbi, uprkos svim teškoćama, sačuvali srpski jezik, govoreći ga u kući, a sačuvali su, kaže, i običaje.

– Sve zakone, što su srpski, mi poštujemo, i na svadbama i kad neko umre, poštujemo te zakone bolje nego oni što žive u Srbiji i Crnoj Gori – kaže Milojka.

Njen srpski, kao i srpski drugih Skadrana, pun je starinskih izraza. Tako i ono što se u savremenom srpskom zove običaj ili tradicija, oni zovu “zakonom”, jer su tako govorili njihovi djedovi i bake.

Milojka u šali kaže da govori “vračanski srpski”, jer je rođena i odrasla u Vraki, poslednjem srpskom selu na sjeveru Albanije.

Ovo idilično, ali slabo naseljeno mjesto u prostranoj ravnici pored Skadaskog jezera, udaljeno je svega desetak minuta vožnje od centra Skadra. Na ulazu u selo je Crkva Svete Trojice, jedini aktivni hram Srpske pravoslavne crkve u Albaniji.

selo Vraka kod Skadra u Albaniji , pravoslavno groblje
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
Selo Vraka kod Skadra u Albaniji
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
Selo Vraka kod Skadra u Albaniji
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
Crkva Svete Trojice u selu Vrako kod Skadra , Albanija
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Istina, u Skadru postoji pravoslavni Hram Hristovog Rođenja, ali to je hram Albanske pravoslavne crkve, najbrže rastuće vjerske zajednice u ovj zemlji. Svaki četvrti vjernik u Albaniji je pripadnik te crkve, koja gaji srdačne bratske odnose sa SPC.

Milojka Brajović ponosno ističe da su zemlju za gradnju crkve u Vraki poklonili njeni roditelji, koji, kao i brojni njeni rođaci, počivaju na pravoslavnom groblju u ovom selu.

Prije stotinu godina u selu Vraka i okolnim zaseocima živjelo je oko 5.000 Srba. Danas je preostalo svega desetak srpskih porodica, koje su u Vraki trajno nastanjene. 

Progon, koji je počeo još za vrijeme kralja Zogua, a nastavljen u doba Envera Hodže, učinio je svoje. I loši ekonomski uslovi su doprinijeli iseljavanju. Završni pečat egzodusa dogodio se početkom devedesetih, ali i danas srpske porodice odlaze, uglavnom u Crnu Goru i Srbiju.

– Neki još dođu, povremeno, obiđu svoje kuće i imanja, odmore koji dan na Skadarskom jezeru, pa opet odu – kaže Volga Krstović, rođena Brajović, penzionisana ekonomistkinja, koja živi preko puta vračanske crkve.

Ona i njen suprug Slobodan, penzionisani profesor fizičkog, žive u lijepo uređenoj porodičnoj kući, zajedno sa kćerkom, sinom i snahom.

Slobodan i Volga Krstović iz sela Vraka kod Skadra , Albanija
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Imaju još četvoro djece. Od šestoro njihove djece, četvoro su završili fakultete, dvoje srednje škole. Svi govore srpski, a znaju i ćirilicu, bar toliko da prepoznaju slova.

Krstovići s ponosom ističu da slave krsnu slavu, Nikoljdan, sve po redu i kako dolikuje, sa rođacima i prijateljima.

– Lijepo nam je ovdje, puna kuća, djeca su nam zdrava i uspješna, a biće, ako bog da i unučića – kaže Slobodan.

U Vraki nismo sreli nijedno srpsko dijete, a nekad su seoske ulice bile pune dječje graje.

Krstovići se sjećaju svoje mladosti, kad je religija bila zabranjena, ali je selo bilo puno života. Skoro svi mladi Vračani su se bavili sportom. Slobodan je bio atletičar, Volga odbojkašica.

U to vrijeme ovdje su živjeli Saračevići, Zlatičanini, Jankovići, Rajčevići, Ajkovići …

Mnoga od ovih prezimena u Vraki više ne postoje, osim na groblju. Kuće starih srpskih porodica kupili su “Miljesori”, Albanci brđani, uglavnom katolici.

– Nemamo problema sa tim novim komšijama. Selo je veliko, ima mjesta za sve. Lijep je ovdje život, pogotovo za nas starije – kaže Slobodan.

Jedan od mnogobrojnih Vračana, koji starost neće dočekati u zavičaju, je Veselin Matanović. Veselin je rođen i odrastao u Vraki, školovao se us Skadru, a Albaniju je, kao i mnogi drugi Srbi i Crnogorci, napustio 1991. godine.

Veselin MAtanović iz Podgorice
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Danas živi u Podgorici, muzičar je, a bavi se i vođenjem turističkih grupa iz Srbije i Crne Gore kroz Albaniju.

Jedna od obaveznih destinacija na tim putovanjima je tvrđava Rozafa iznad Skadra. To je onaj Skadar na Bojani, koji su po predanju, a kako tvrde srpski istoričari i po istorijskim izvorima, gradili Mrnjavčevići.

Srpske i albanski istoričari se još nisu “dogovorili”, ko je graditelj ove impresivne drevne tvrđave, ali i Srbi i Albanci imaju gotovo identično narodno predanje o njenom nastanku.

Dakle, tri brata su gradila grad, ali sve što bi danju sagradili, zle sile bi noću porušile. Onda su im, po srpskoj epskoj pjesmi dobra vila, a po albanskom predanju mudri starac, poručili da će grad sagraditi samo ako u zidine živu uzidaju mladu ženu.

grad skadar i tvrdjava rozafa panorama
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
pogled sa tvrdjave rozafa u skadru , albanija
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
tvrdjava rozafa u skadru , albanija
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
tvrdjava rozafa u skadru , albanija
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Tako je žena najmlađeg brata, po srpskoj verziji mlada Gojkovica, a po albanskoj Rozafa, surovo žrtvovana. Pošto je imala malo dijete, zamolila je da joj ostave otvor u zidinama, da bi dojila čedo.

Na mjestu gde je po predanju uzidana mlada majka, i danas teče krečno mlijeko, srpske Gojkovice, a albanske Rozafe.

– Kakva Rozafa, to je naša Gojkovica mlada, a tvrđavu su izgradili Mrnjavčevići. Skadar je bio prijestoni grad srpske države hiljadu godina prije Nemanjića – kaže Matanović.

Ali u muzeju, koji se nalazi u sklopu Rozafe, nema ni pomena o bilo kakvom prisustvu Srba u ovoj utvrdi.  

Lokalno stanovništvo priča da mnoge Srpkinje i Albanke, koje imaju problema sa dojenjem, i danas vjeruju da će im posjeta “mliječnom putu” na Rozafi, pomoći da taj problem riješe.

A Srbi koji i danas o(p)staju u Skadru, nerijetko, i u međusobnim razgovorima, spontano prelaze na albanski.

FOTO: MINISTARSTVO INFORMISANJA I TELEKOMUNIKACIJA SRBIJA
FOTO: MINISTARSTVO INFORMISANJA I TELEKOMUNIKACIJA SRBIJA

Kako je prevodilac završio u zatvoru

Slobodan Krstović priča kako je 1979. godine, kada su u Skadru utamicu igrali košarkaši beogradskog “Partizana”, otišao da ih upozna i da im pomogne kao prevodilac. Partizanovci mu, kaže, nisu vjerovali da je rođen u Albaniji, a tako dobro govori srpski. – Saznali su to u albanskoj tajnoj službi, napali me, otkud mi pravo da prevodim, kad oni imaju svog zvaničnog prevodioca. I mene sklone, a tog prevodioca pošalju, ali su se Beograđani bunili. Rekli su, dajte nam onog našeg, on je bolji – priča Slobodan. Kaže da je zbog ovog prevodilačkog angažmana završio u zatovru, ali o svemu priča sa osmijehom, kao da je u pitanju neki mladićki nestašluk.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu