Otac ju je tukao dok nije pala u nesvijest, a jednom prilikom joj je sjekiru zabio u koljeno. Bio je to njegov pokušaj da joj uništi snove i da je spriječi da postane atletičarka.
Poljakinja Roza Kozakovska je 2012. godine postala paraolimpijska prvakinja u bacanju palice i viceprvakinja u bacanju kugle.
Priča o Rozi prikazana je u filmu “Šampioni”. Njena priča je posebno dirljiva. Otac koji ju je tukao proveo je samo godinu i osam mjeseci u zatvoru, a pušten je kada je ona imala 16 godina. Danas ima 35.
Oprostila ocu
– Znaš šta, zaista zahvaljujem Bogu što mi je dopustio da sve ovo iskusim, jer me je to oblikovalo u osobu kakva danas jesam. Kad sam bila mala, kada su me pitali šta želim da budem, odgovorila sam da bih voljela da budem dobra osoba. Noseći poruku, ali i služenje, toplinu, osjećajnost, punu energije za ostvarenje snova i pružanje vjere ljudima da je to moguće. Mislim da mi sport to omogućava. Dao mi je priliku da ispričam svoju priču i možda inspirišem druge. Ono što najviše pokušavam da pokažem jeste da se nikada ne smije odustati uprkos svemu, da mora mnogo toga da se prođe kako bi se pobjedilo. I ne radi se samo o osvajanju medalje, već o pobjedi u životu – poručila je Roza.
I nakon svega što joj je učinio, oprostila je ocu.
– Opraštam ti – rekla mu je, iako je duboko u sebi znala da bi taj čovjek trebalo da pati.
“Hrišćanka sam, ne zamjeram”
– Reći ću ovo: ja sam hrišćanka. Ne zamjeram, jer je ovo najgori zatvor za ljudsko biće. Nema ničeg tužnijeg. Zato imam kontakt sa ocem. Moja porodica nije bogata, zapravo, veoma je siromašna. I kao ta jadna djevojčica koju i dalje nosim u sebi, a istovremeno i žena kakva sam sada, pokušavam da izdržavam svoju porodicu. Pomažem im barem dva puta godišnje – za Božić i Uskrs im spremam pakete, koliko mogu da priuštim. I posjećujem ih. Odnesemo im nešto odjeće, sredstava za čišćenje, nešto hrane. Neke stvari kupim, neke sakupim od ljudi, prihvatam odjeću koju neko više ne nosi, a još uvijek je u dobrom stanju – istakla je ona, prenosi portal “sportsport.ba”.
– Voljela bih da je i moja braća imaju, barem kao radnu odjeću. Oni zaista ne mogu sebi da priušte gotovo ništa. Takođe, zbog svojih zavisnosti. Ali to je moja porodica, a porodica se ne bira i moraš da pomogneš ako možeš. Važno mi je da im praznici izgledaju makar malo dostojanstveno, da bar tada imaju osmehe na licima, da mogu da sjednu za sto i pojedu neka tradicionalna praznična jela, da osjete ukus praznika – objanila je ova hrabra žena.
– Moj staratelj mi uvijek pomaže. Kada je on u blizini, lakše mi je da pozdravim oca, da se rukujem s njim ili ga čak zagrlim. Duboko u sebi još uvijek imam osjećaj teskobe da bi moglo da se dogodi nešto loše. Ali prije svega, imam veliko povjerenje u Boga – zaključila je ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu