O svemu što je ostvario na terenu i onome što mu se dešavalo dok je pisao istoriju pričao je u emisiji (Ne)uspeh prvaka: Specijal sa Slavenom Bilićem.
Goran Ivanišević je i dalje bez posla. Po okončanju Australijan opena završio je saradnju sa Jelenom Ribakinom – koja je privukla mnogo pažnje zbog priča o radu sa suspendovanim Stefanom Vukovim.
– Sad sam opet na prinudnom odmoru ili na birou… Malo je bilo čudno… Neću mnogo da pričam o tome, ali mogu reći da je to jedna malo tužna i čudna priča. Nju smatram, i prije nego što sam joj postao trener, ubjedljivo najboljom teniserkom na svijetu. I najljepše igra, najjednostavnije igra i zaista sam uživao. Nažalost, neke stvari van terena su se dogodile koje nisam mogao da kontrolišem i nisam želio biti dio toga i dio te priče i onda sam odlučio da se najbolje povući. Želim joj sve najbolje u karijeri – rekao je legendarni Hrvat u emisiji (Ne)uspeh prvaka: Specijal sa Slavenom Bilićem.
Potpuno drugačije iskustvo imao je u petogodišnjem radu sa Novakom Đokovićem, najboljim teniserom svih vremena.
– Ja sam njemu rekao, kad me je zvao, to je kao da te zove Real Madrid i pita te hoćeš doći. Mislim, već sam u Madridu! Nisam uzeo ni kofere, javiću kući: “E, u Madridu sam” – rekao je on, pa dodao.
“On je institucija i meni sama ta činjenica da je on mene zvao… Mi smo bili prijatelji, bio sam ja mnogo puta na terenu s njim, ali s protivničke strane i nisam se baš dobro proveo – rekao je Ivanišević.
Na Bilićevo pitanje kako trener u tenisu može da „promijeni“ udarac jednom Đokoviću, Ivanišević je odgovorio da je on malo drugačiji tip trenera.
– Tenis je individualni sport. U stvari gladijatorski sport, samo nema kontakta. I tu svaki dan moraš da budeš na 300 odsto. Niko te ne pita za zdravlje, niko te ne pita je l’ ti se da. I kada dođeš kod jednoga takvoga genijalca… Mislim, Novak je genijalac, jer njemu što je danas bilo dobro, sutra više nije. Sutra moramo sve ponovo. Mora biti bolje, uvijek se traži nešto bolje. Nisam za to da mu se mora nešto mijenjati. Iz onoga što imaš moraš uspjeti napraviti najbolje moguće – naveo je on.
Objasnio je i šta je to što najbolje izdvaja u odnosu na ostale.
– Zašto su najbolji najbolji? Zašto je Federer bio najbolji? Zašto je Novak bio najbolji? I on je čovjek od krvi i mesa. I sam je rekao, prije svakog meča ga boli želudac, nervozan je u meču. U momentu tačno vidiš da će onog drugog pojesti nervoza. Njega ne pojede nervoza. On je uvijek na svom nivou i on ispliva. Zato i jeste najbolji. Zato postoji ta rang lista ljudi koji se bolje nose sa nervozom, koji se bolje nose s pritiskom, koji se bolje nose s tim stvarima. On je takav, u sto hiljada godina se rodi jedan takav! On je imao ovu dvojicu koji su ga gurali. Prvo su bili Rodžer i Rafa, i onda je niotkuda došao jedan momak i pomutio im je celu tu zapadnjačku teoriju. Sve im je palo u vodu – kazao je Ivanišević.
“Morao sam da uspijem zbog sestre”
Ivanišević je podijelio i svoju tenisku priču, odrastanje u Splitu i prve korake na Firulama, gdje je razvijao ljubav prema sportu.
Najveći uticaj na njega u to vrijeme imao je otac Srđan, koji je ostavio posao profesora univerziteta kako bi se posvetio njegovoj karijeri. Rekao mu je: “Ti si u svom poslu bolji nego što sam ja u svome…”
Bilić ga je pitao da li se u to vrijeme osjetio odgovornim za budućnost porodice, s obzirom na to da je tenis skup sport, da mu je otac žrtvovao karijeru, da su prodali su stan i da mu se sestra razboljela kada je imao 17 godina:
– Pa da… Otišao sam u Australiju tim avionom bez novaca, bez ičega, bez plana. A opcija neuspjeh nije postojala. Morao sam da uspijem. To je bilo, jednostavno, za sestru. Trebalo je novaca za liječenje… Nekako kao da nisam mislio na sebe. Da sam možda mislio na sebe možda i ne bih uspeo. Jednostavno to je bilo to. Misija sestra, misija spašavanja nečega, njenog zdravlja… Došao sam u tu Australiju i sve je krenulo. Moj život se tamo totalno promijenio – rekao je Novakov bivši trener.
Neizostavna tema bila je i Vimbldon 2001. godine, kada je kao 125. igrač svijeta stigao do titule. Prisjetio se ključnih trenutaka i nevjerovatne priče o kiši koja ga je spasila u polufinalu protiv Henmana.
– Moram reći da me spasila kiša. Kada je bio prekid, jednostavno je bio bolji od mene, nisam znao što da radim i ta kiša je došla. Nije slučajno došla. Došla je s ciljem. Došla je baš u tom trenutku. Znao sam taj dan kad se nismo vratili na teren… Kada je došao Alan Mils i rekao: “Momci, idete kući, sutra nastavljamo”. Znao sam da je to to. Rekao sam treneru: “To je to, dobijamo”. Bio sam sve bolji, a on je bio sve gori – zaključio je Ivanišević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu