To je ime Bila Vukovića, čovjeka koga su kolege vozači bez oklijevanja nazivali “najvećim koga smo ikada poznavali”.
Međutim, ono što malo ko u svijetu zna, a čime bi Srbija trebalo da se ponosi, jeste činjenica da je Bil zapravo bio Vaso Vucurović, dijete srpskih emigranata, čija je životna priča dostojna holivudskog filma – od branja pamuka i teškog siromaštva do trona na čuvenom “Indijanapolisu 500”.
Vaso je rođen 1918. godine u Kaliforniji kao peto od osmoro djece Jovana i Milice Vucurović. Njegovi roditelji su, tragajući za boljim životom, stigli iz Jugoslavije, a prezime su skratili u Vuković kako bi Amerikanci lakše izgovarali njihovo ime, piše Telegraf.
Djetinjstvo mu je bilo surovo. Velika depresija uzela je maha, a porodica je preživljavala radeći na farmama.
Tragedija je pogodila porodicu 1932. godine, i to na najsuroviji mogući način. Na Vasov 14. rođendan, njegov otac Jovan, slomljen dugovima i nemogućnošću da prehrani djecu, izvršio je samoubistvo. Taj trenutak je zauvijek promijenio mladog Srbina. Morao je da napusti školu i postane glava porodice. Dok je jurio zečeve očevim starim automobilom “Model T” po poljima, otkrio je dar koji će ga odvesti u legendu – brzinu.
Vuković je počeo da se trka iz čistog preživljavanja. Prvih 15 dolara koje je zaradio na trkama za njega su bili pravo bogatstvo. Bio je master mehanike, čovjek koji je osjećao svaku promjenu na bolidu, ali ono što ga je izdvajalo bila je neverovatna fizička sprema. U vreme kada su vozači pili i pušili, Vaso nije takao alkohol i cigarete, a svakodnevno je vozio bicikl i trčao.
Njegov nadimak “Tihi Srbin” (Silent Serb) dobio je zbog hladnokrvnog držanja, dok su ga zbog agresivnog stila vožnje zvali i “Ludi Rus” (iako su svi znali njegovo pravo porijeklo). Njegova filozofija bila je jednostavna i zastrašujuća: Jedini način da pobijediš ovdje je da držiš nogu na gasu i skrećeš lijevo!
Dominirao je 1953. i 1954. godine, postavši heroj nacije. Ali, sudbina je te 1955. godine riješila da mu ispostavi najskuplji račun. Nedelju dana prije trke 1955. godine, Vuković je prijateljima tiho rekao:
– Mislim da ovu trku neću završiti – rekao je Bil.
Na dan trke, 30. maja, uradio je nešto što nikada prije nije – pozvao je telefonom svoju suprugu Ester. Pitao ju je kada stiže na stazu i mahnuo joj je sa startne pozicije. Kao da se opraštao.
U 57. krugu, dok je bio u ubjedljivom vođstvu i grabio ka trećoj uzastopnoj tituli (što nikome prije nije uspjelo), ispred njega se dogodio lančani sudar. Vaso nije imao gdje. Njegov bolid je preletio zaštitni zid, prevrnuo se nekoliko puta i zapalio. Prije nego što je plamen uopšte stigao do njega, legendarni Srbin je već bio mrtav – od siline udarca pukla mu je baza lobanje. Imao je samo 36 godina.
Tragična sudbina porodice Vuković tu se nije zaustavila. Bilova strast prema brzini prenijela se na sina, a potom i na unuka. Njegov sin, Bil Vuković II, bio je uspješan vozač, ali je prava tragedija ponovo pogodila porodicu 1990. godine.
Unuk slavnog šampiona, Bil Vuković III, koji je proglašen za najboljeg debitanta Indija 1988. godine, poginuo je na gotovo identičan način kao i njegov deda. Život je izgubio u stravičnom udesu tokom treninga u Bejkersfildu, u Kaliforniji.
Danas, ime Bila Vukovića (Vase Vucurovića) stoji u Kući slavnih motosporta. Ostao je upamćen kao čovjek koji se nikada nije plašio smrti, koji je ponosno nosio svoje porijeklo i koji je postavio standarde koje je teško dostići čak i decenijama kasnije.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.