Dan kasnije, 5. avgusta, hrvatska vojska je ušla u gotovo napušten Knin i istakla hrvatsku zastavu, dok su kolone izbjeglica u automobilima, kamionima, na traktorima i drugim poljoprivrednim vozilima ulazile u Srbiju i Republiku Srpsku.
Po podacima Dokumentaciono informacionog centra Veritas, tokom akcije “Oluja” ubijeno je 1.869 Srba, od kojih su 1.220 bili civili. Oko tri četvrtine stradalih bilo je starije od 60 godina, a među žrtvama je 551 žena, što, kako su naveli u Veritasu, predstavlja jedan od “crnih rekorda građanskog rata ‘90-tih godina prošlog vijeka na prostorima bivše Jugoslavije”. Protjerano je više od 220.000 Srba, a među njima je bilo i mnogo djece.
Mnogobrojne poznate ličnosti, među kojima je mnoštvo sportista, našle su se u izbjegličkoj koloni i gledajući da izvuku živu glavu ispod hrvatskih granata, metaka, bombi i noževa. I danas se sjećaju najcrnjih dana u životima i oproštaja od zavičaja, iz kog su zauvijek protjerani.
Aleks Marić, košarkaš
– Deda mi je ubijen početkom “Oluje” u kući u Sonkoviću kod Šibenika. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su tek posljednjeg dana novembra 2012. iz zajedničke grobnice na lokaciji Sveta Mara kod Šibenika zajedno sa posmrtnim ostacima još 31 osobe. Nijedan rat ne može da se zaboravi ili da se pređe preko toga. Ne daj Bože nikom da doživi ono što je moj narod doživio, da dijeli sudbinu moje porodice, rodbine, prijatelja… Jako me ljuti kada neki misle da je to bila šetnja Srba kroz neku šumu. Kao da se ništa nije dogodilo, a Hrvati, kao i svjetski mediji, zaboravljaju koliko je hiljada Srba prognano sa ognjišta ili, još gore, koliko ih je ubijeno. Kao da su Srbi najgori na svijetu, kao da smo mi sami krivi za sve što nam se dogodilo, a da protiv nas nije niko. Kao da nismo ljudi, da nemamo zemlju, poštovanje, vjeru, naciju, Srbiju – rekao je poznati košarkaš, a prenosi Kurir.
Miloš Degenek, fudbaler
– Znam iz priča roditelja, babe i djeda da smo devet dana išli traktorom. Tada smo imali samo hljeb i mlijeko. Otac nikada poslije “Oluje” nije otišao u Dalmaciju. Mene su dvojica djedova odvela u Orlić kad sam imao deset godina. Kad sam otvorio vrata rodne kuće, počeo sam da plačem iako sam bio beba kad su me odnijeli odatle. Valjda se to osjeti, sve ono što su mi roditelji pričali, kako smo otišli, sve ono što sam vidio na snimcima, sve je probudilo emocije u meni. Znam da su neke priče krajiških Srba mnogo teže i bolnije od mojih jer ima ljudi koji su izgubili svoje najmilije. “Oluja” nikad ne smije da se zaboravi! Nikad! Treba da se sjećamo, da je obilježavamo. Mi Srbi nikad ne smijemo da odgajamo našu djecu da mrze neki drugi narod. Mi to i ne radimo. Igram za Australiju, a za njenu reprezentaciju igraju katolici, muslimani, pravoslavci… Sjajno se slažem sa svima – rekao je Degenek.
Marta Drpa, odbojkašica
– Imala sam šest godina i bila sam svjesna da rat traje, bombardovanja nisu bila ništa novo za mene. Mama me je odvela u kupatilo jer je tamo najsigurnije, obukla mi farmerke, ljubičastu majicu i omiljene patike, zbog kojih sam tih dana bila sva bitna, pošto nisu imale pertle već čičak, a print Mikija Mausa na njima ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje. Majka mi je rekla: “Idemo u sklonište”, a ja sam mislila da će bombe prestati da padaju za koji sat i mi ćemo se vratiti u stan u centru Knina, iznad apoteke – sjetila se Drpa jednom prilikom i dodala:
– Nakon nekoliko sati u skloništu stigla je vijest da je Knin pao, da moramo da bježimo iz grada, gdje ko može… Moj otac, vječiti patriota, koji je bio ranjen, na štakama, u tom momentu uporno je odbijao da idemo bilo gdje jer ko smije njega da istjera iz njegove kuće i slično. Srećom, mama je bila pametnija. Ne sjećam se koliko je trajao put, znam da mu nigdje nije bilo kraja, sjećam se kolone, vrućine, žeđi, staraca na traktorima, djece koja plaču. Sjećam se da mi je konstantno bilo muka, da sam cijelim putem povraćala, a najveći problem mi je bio što sam povratila u bakinu kuhinjsku krpu jer baka je uvijek bila pedantna žena. Mislila sam kako će me sigurno kazniti zbog tog mog nedjela, nesvjesna činjenice da mi zapravo idemo iz domova u nepoznato, da se nikad nećemo tamo vratiti, da smo preko noći sve izgubili. Imam prijatelje sa svih strana bivše Jugoslavije, nikoga ne mrzim, nikoga konkretno ne krivim, meni je samo žao naroda. I našeg i vašeg i njihovog. Naroda. Bespovratno uništenih domova, uništenih generacija, onih preživjelih koji nikad više poslije rata nisu zapravo živjeli. Zato ne želim da se ovaj zločin zaboravi. Jer bojim se, ako se zaboravi – desiće se opet – upozorila je ona, piše Kurir.
Milan Borjan, fudbaler
– Živio sam preko puta stadiona Dinara. Preskočim zidić i eto me na terenu. Moj otac je bio golman, pa sam i ja krenuo njegovim stopama.
Sjećam se te kolone gdje su majke plakale, bake očajno zapomagale za ostavljenim sinovima, muževima, očevima. Mi djeca nismo tada bili svjesni šta se dešava, vidjeli smo samo da nam gore kuće, igrališta na kojima smo se do juče bezbrižno igrali, bili smo uplašeni, žedni i gladni… Danas svi mi koji smo preživjeli tu strašnu, nepreglednu kolonu nosimo velike ožiljke i rane. Neki od nas nikada se nisu oporavili – rekao je jednom prilikom Borjan.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu