U pitanju je Srbin Mile Svilar, čuvar mreže Rome, koji je na sedam mečeva za “vučicu” čak četiri puta sačuvao svoju mrežu i primio je tek tri gola, te je najzaslužniji što je slavni klub iz prestonice Italije trenutno na četvrtom mjestu Serije A sa 15 bodova, samo bodom manje od lidera Milana.
Od Svilara će mnogo zavisiti da li će se Roma boriti za titulu ove sezone, a pošto je Dragan Stojković Piksi otišao sa klupe reprezentacije Srbije, možda se 26-godišnji golman ponovo nađe u konkurenciji za sastav “orlova”.
Nije čudo što je Mile Svilar odličan čuvar mreže, pošto dolazi iz golmanske porodice. Naime, i njegov otac Ratko bio je odličan golman, a njegova životna priča je zaista filmska. Preživio je svašta, bio u komi, ali nikada nije odustajao od fudbala! On je, svojevremeno, svoju životnu priču podijelio za Kurir.
Životna priča Ratka Svilara
Borba rukomet protiv fudbala završila se u moju korist. A nije lako u tom gradu nadmašiti rukomet. Ipak, oni su bili šampioni Jugoslavije. Najveće selo u državi, a šampion! Sudbina je htjela da upravo tamo provedem prve 23 godine života. Tata iz Like, Titove Korenice, mama iz Brezičana u okolini Prijedora, a ja – Crvenka! Majka mi je poslije otišla u Cabunu kod Virovitice, odakle je ubrzo pobjegla.
Živio sam do dvadeset treće godine u Crvenki. Lijepe uspomene me vežu. Prvi put sam se oženio, dobio dvije kćerke, imao sam, a i dan-danas imam društvo. Naš šest drugara od djetinjstva! A fudbal sam počeo da pikam od šeste, sedme godine. Šljakasti teren, dvije cigle i udri. I tako godinama. Ulica protiv ulice. Fudbal do mraka. A mama me traži da dođem kući i počnem da učim.
Bezbrižno djetinjstvo prekinuto je 1962. godine kada pobjegoh grobaru s lopate. Ja, dijete, 12 godina. Stomak me je bolio, otišao sam u januaru kod jednog doktora Njemca i on mi reče da sam dobio stomačni grip. Tako sam pet dana bio kod kuće u bolovima, a ispostavilo se da mi je puklo slijepo crijevo. Dobio sam sepsu trbušne duplje, isjekli su mi nekih 50-60 centimetara crijeva. Jedva sam ostao živ. Od tada, cijeli život imam problem sa stomakom. Ali šta ćeš, živi se.
Djetinjstvo mi je, osim toga, bilo lijepo. Moralo je da se uči, bio sam odličan đak do petog, šestog razreda, a onda malo popustio. Uh, jedva sam čekao da se završi čas pa da idem na trening. Poslije osnovne, upisao sam srednju Mašinsko-tehničku školu u Kuli. Nije bilo lako, svaki dan autobus pa do Kule, a onda nazad, fudbalski trening.
Fudbal mi je bio prioritet, došao sam do prvog tima Crvenke i obezbijedio mjesto među stativama. Bili smo na pripremama u Metkoviću 1969. godine. Tokom prve četiri godine, poslije operacije koju sam imao kao 12-godišnjak, nisam imao većih problema, ali potom na svaka tri-četiri mjeseca naiđu tri dana kada me baš boli stomak. Ali me to i prođe, budem ok, idem dalje. Pred put u Metković baš sam kazivao mami: “Desiće mi se „ono“ na pripremama. Tada je vrijeme, prošla su tačno tri mjeseca.”
I bi tako. Bili smo u vozu kada je počeo nesnosan bol, iznijeli su me iz voza u Sarajevu. Taksi, pravac bolnica Koševo. Crijeva su mi prirasla, morali su sve to da sijeku. Moja druga operacija, a imao sam ih sedam. Da, dobro ste pročitali – sedam.
Doživotna zabrana
Ratko, fudbal ti je zabranjen. Doživotno – glasi obavještenje koje sam dobio od doktora poslije operacije na Koševu. Zabranjeno mi je bilo kakvo bavljenje sportom i dobio sam strogu dijetu. Poslije mjesec i po, dva, oporavio sam se… Otišao sam na trening, ali nisu mi dali da treniram! Htio sam da raskinemo ugovor, oni ni na to nisu pristajali, pa su odlučili da me pošalju sa Jeftom Guzinom iz uprave kluba u Sarajevo kod doktora koji su me operisali da bi čuli šta oni imaju da kažu. Došli smo u bolnicu na Koševu, kod doktora Prcića i Radića. Rekoh im: “Doktori, govorili ste mi da ću normalno moći da igram fudbal poslije operacije.”
– Ratko, mi smo te samo tješili. Nema ništa od sporta, nažalost – odgovoriše mi.
Razočaran onim što sam čuo u Sarajevu vratio sam se u Crvenku, ali s jasnim planom. Igraću fudbal! Nikola Basta, tadašnji predsjednik Crvenke, bio je za to da počnem da treniram uz jedna uslov. Potpis tate i mene da to radimo na našu odgovornost. Tata nije bio za to. I onda je uslijedio čuveni dijalog:
– Tata, ima ona jedna topola između Crvenke i Sivca. Znaš gdje je?
– Znam, pa?
– E, nagaziću sto pedeset na sat i zakucaću se u nju! Ili ću se ubiti ili igrati fudbal! Treće nema.
Ne bi mi tata nikada to potpisao da nisam prijetio, šta ćeš, morao sam. Potpis! Ponovo trening. Je l’ treba uopšte da kažem koliko sam bio srećan?
Povratak fudbalu i odmah Prva liga! Najveće selo u Jugi dobija klub u Prvoj ligi! Slavilo se sedam dana u Crvenki. U polufinalu baraža dobili smo Rijeku. Tamo je bilo 0:0, u revanšu 2:2. Svi su šutirali penale, pa je došao red i na mene. Pogodio sam. Pobjeda, finale! A tamo dvomeč sa Slogom iz Kraljeva. Kući smo dobili 3:0, tamo izgubili 3:1, popili batine, kamenovali nam autobus, policija nas čuvala, pratila do hotela… Ma, vrijedilo je! Od Novog Sada do Srbobrana, ispred nas nepregledna kolona automobila, iza našeg autobusa isto. Dolazimo u Crvenku, centralna ulica, ima oko 1,5 kilometara do centra. Svi, ali bukvalno svi na ulicama. Babe i dede koje ne mogu iz kreveta, izneseni su napolje sa sve krevetima. U centru – bina.
Nosili su nas na rukama, jagnjići su se svuda obrtali. I tako sedam dana.
Ostali smo samo jednu godinu u Prvoj ligi. Ih, pa šta će im jedna mala Crvenka pored svih onih aždaja. Sudije, svi po malo, i ajde nazad odakle ste došli. A ta godina – nezaboravna. Stadion kapaciteta 3.500 ljudi, a mečeve prosječno gledalo oko pet, šest hiljada gledalaca! Drveće okolo bilo je puno, kuće, terase, odakle god se vidi teren. Kakav period.
Uz fudbal dosta toga mi se dešavalo i van terena. Brzo sam se oženio sa mojom tadašnjom djevojkom iz Crvenke i već u 21. godini dobio prvu kćerku Minu. Četiri godine kasnije na svijet je došla i Tina. One su mi danas podarile unuke – Lanu i Monu, kćerke bliznakinje od Mine, i Katarinu i Andreja od Tine. Sa bivšom suprugom ostao sam i dan-danas u dobrim odnosima.
Vojvodina umjesto Partizana
Došlo je vrijeme za sljedeći korak u karijeri. A u tim momentima izgledalo je da će to biti Partizan. Klub koji voli i za koga navija kompletna moja porodica. Tata je bio veliki partizanovac. Bilo je sve dogovoreno, ali je u posljednjem momentu propalo! Vratio sam se u Crvenku i nedugo zatim Vujadin Boškov me vodi u Vojvodinu. Veliki klub. Partizan, Zvezda, Dinamo i Hajduk, pa odmah iza njih – Vojvodina. Bili smo tim! Ma, timčina. I po ljudskim i po igračkim kvalitetima. Mješaju mi se emocije sada, iskreno, mnogo mi je teško i žao jer smo počeli polako da nestajemo sa životne pozornice… Žao mi je što Niketića, Ivezića, Trifunovića, Bošnjaka… više neću vidjeti. A ni mog dragog Pinkija. Predsjednik kluba Petar Palkovljević Pinki preminuo je prije tri sedmice. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni moje priče sa Vojvodinom. Zadržao me je u klubu sedam, osam godina, a da se nije tu našao, vjerovatno bih u nekom periodu otišao u Partizan. Da sam morao da branim s jednom nogom – to bih učinio za njega.
Žao mi je što smo ostali bez titule. A zaslužili smo je. Hajduk nas je u finišu sezone pretekao. A dobili smo ih te godine 2:0 u Novom Sadu i 4:1 u Splitu. Moj najbolji trener, legendarni Toza Veselinović, pričao je godinama poslije: “Da me neko u tri sata noću probudi, znam da mu izdiktiram cijeli tim.”
Nije samo Toza zapamtio taj tim. Znaju ga svi Novosađani koji su tada pratili fudbal. A i šire od Novog Sada. Uh, kakva smo generacija bili. I u pobjedi i u porazu. Nezaboravno vrijeme u Vojvodini, a u tom periodu debitovao sam i za reprezentaciju. Devet puta sam nosio državni dres.
Ajaks
Igre u dresu Vojvodine nisu prošle nezapaženo. U Novi Sad je došao Ajaks da me gleda na meču protiv Dinama. Željeli su me i htjeli su da se na licu mjesta uvjere da sam golman za njih. Igrali smo sa Dinamom. Njima je to bio meč za titulu, bilo im je potrebno da nas pobjede sa pet golova razlike. Zvao me je moj prijatelj Džoni, kao ovako da pričamo… Rekoh mu baš tada – nikada ne bih prodao drugove, ne dolazi u obzir. A usput dolazi i Ajaks da me gleda. Izgubili smo 1:0 golom u 88. minutu. Odbranio sam 15 zicera. Zvezda je tada uzela titulu. Poslije meča ljudi iz Ajaksa sjeli su u kola i došli kod mene kući. Pitaju koliko tražim, rekoh 200.000 dolara. Odgovaraju:
– Dajemo ti 250.000 dolara, čisto da ne bude nikakvih problema u vezi s finansijama.
Međutim, rekoh im da postoji problem. Moj ugovor sa Vojvodinom važi još četiri godine. Spremni su da plate obeštećenje, ali to nije koliko u Novom Sadu žele… Dan poslije svega toga sastaje se Upravni odbor kluba, a i ja sam kao kapiten ekipe bio član. Kažem im šta se desilo proteklog vikenda i molim ih da me puste da riješim egzistenciju i napravim veliki korak u karijeri. Bilo nas je 23 u UO. Glasanje!
Puštamo ga – 1. Uzdržan – 1. Ne dajemo ga – 21. Ovaj za puštanje bio sam, naravno, ja, a uzdržan je bio predsjednik Bata Pinki.
Za sutradan imao sam dogovoren odlazak u Amsterdam. Bata Pinki mi kaže: „Idi, ali ništa ne potpisuj“. Otišao sam i potpisao. Izvadili su mi ugovor i navalili: „Potpiši, potpiši…“
Vratio sam se u Novi Sad, izašao pred Upravu i rekao im šta sam uradio. Ajaks je davao 50.000 dolara za obeštećenje, a ja sam im rekao da ću im dati još 150.000 dolara od moje plate i – pristali su. A onda kreće problem. Holandija uvodi radne dozvole. Ajaks ne uspijeva da ih izvadi meni, jednom Mađaru i Poljaku. A nas trojicu doveli, potpisali ugovore. Niko od nas ne završava u Amsterdamu.
Nije se desio Ajaks, ali jeste Antverpen. I nisam pogriješio! Upravo u tom gradu upoznao sam moju sadašnju suprugu Marijanu. A onda sam dobio Dunju i Mileta. Šta ćeš više? Sve pare koje bih eventualno i više zaradio da sam igrao u Partizanu i Ajaksu, nisu vrijedne toga šta sam dobio živeći u Belgiji – suprugu i još dvoje nasljednika. Fudbal – na terenu punih deceniju i po u dresu Antverpena, a kasnije i na klupi. Osvojili smo Kup Belgije u mojoj 42. godini. Pobjedili smo Mehelen u finalu poslije izvođenja jedanaesteraca. Šutirao sam opet penal i pogodio, a potom Leo Klajsters nije uspio da me savlada. Ako vam zvuči poznato to prezime, reč je o ocu Kim Klajsters, čuvene belgijske teniserke. Nezaboravna uspomena mi je to finale. Po završeku meča trčao sam od sreće, prišao sudiji i zagrlio ga. Pita me: „Zašto grliš mene?!“, odgovaram: „Pa, našao si mi se na putu!“ Do 46. godine branio sam u Antverpenu, a onda prešao na trenersku klupu, jer sam do tada nekoliko sezona paralelno bio i trener i igrač.
“‘ajde da braniš u 49.”
Zvali me iz Antverpena u januaru 1998. da počnem da branim. Pristao sam! Fizički sam mogao jer, otkako znam za sebe, brz sam i spreman. Ostalo mi je to prirodno. Bio sam u to vrijeme brži od onih koji su mlađi 20 godina od mene. A za moj stil igre, to je bilo bitno, jer sam pokrivao sve do 20-30 metara od gola. Branio sam tako da uvijek idem glavom na kopačku. Tako učim i sina Mileta. Bio sam srećan da me pogodi lopta posred lica samo da ne uđe u gol. Ako se to i desi, prvo gledam gdje je lopta završila, pa onda da mi se ukaže pomoć. Ako hoćeš da budeš golman, ne smiješ da budeš kukavica. Da se razumijemo, nisam ja lud, nego hrabar. Takav mi je posao, zahtjeva hrabrost.
Na kraju, poslije malo više razmišljanja, ipak sam odlučio da ne izađem ponovo na teren. Razlog – srce. To su godine kada mi zbog srca nije bilo najpametnije da se vraćam fudbalu. Posebno jer sam uvijek davao, što kažu sada ovi mlađi, srce na terenu.
Nisam želio da odlazim iz fudbala pa sam poslije terena bio i na klupi. Ipak, mislim da sam kasno počeo da radim kao trener. Prvi put u 44. godini, drugi put u 45. godini i treći u 46. godini kada sam predvodio tim na posljednjih deset mečeva u sezoni. Sa mojim trenerom Dačom Davidovićem išao sam da radimo u Saudijsku Arabiju. Dača, Branko, Rale i ja. Osvojili smo tamo prvo mjesto… Davidović trener, ja pomoćnik. Radili smo u tim ulogama i u Antverpenu kasnije, a onda je u jednom momentu Dača došao i rekao kako bi on volio da ja sam nastavim posao u Antverpenu. Poslušao sam ga. Bili smo drugi na tabeli Druge lige, igrali baraž za Prvu ligu, ali je Ruselar bio pobjednik u tom baražu gdje su igrala četiri tima. To je ujedno bio i moj kraj kada je riječ o trenerskom poslu, nisam više mogao poslije događaja koji mi je, nažalost, umnogome promijenio život.
Četiri dana u komi
Godina – 2009. Ni dan-danas nemam objašnjenje… Nedelju dana ranije kupio sam roštilj na plin koji nikada do tada nisam imao. Uvijek sam koristio ugalj. Bio je baš neki vreo dan, preko 30 stepeni. Sin Mile je išao da gleda meč Beršot – Standard, supruga Marijana je radila nešto po dvorištu, a kćerka Dunja je takođe bila kod kuće. Ja sam se bavio roštiljanjem. U jednom momentu otišao sam u kuću da uzmem viljušku za okretanje mesa, kad začuh Marijanu: “Ratko, Ratko, izgleda da se nešto zapalilo kod roštilja!”
Izletio sam napolje i vidio plamen. Marijana je napunila lavor s vodom i ja sam polio plamen. Nažalost, to je bilo kao da sam polio benzinom, a ne vodom. Ali ko će u tom momentu da razmišlja i da zna da je mokro ćebe rješenje…
Izgorjelo mi je lice, ruke, prsti… A dodatni problem – auto mi je bio ispred ulaza u dvorište i vatrogasci nisu mogli da prođu. Došao sam nekako do ključeva od automobila i uspio da ga pomjerim. Sjeo sam na livadu i gledao kao mi nestaje nešto što sam gradio cijeli život. Kako tu malu vatricu nisam uspio da ugasim, pitam se u nevjerici i tuzi. Jurila me je Hitna pomoć, došli su tu, odvezli me… Odmah su me prebacili u Brisel i naredna četiri dana bio sam u vještačkoj komi. Šta su oni tada trpali od lijekova u mene – pojma nemam, ali sve me je to drastično promijenilo. Postao sam mnogo nervozniji, napetiji, to sam iskazivao i na najbliže. I sve do dana kada je predsjednik Antverpena došao kod mene: “Ne mogu više.”
To je bio kraj moje trenerske priče. Naprosto, moralo je tako da bude. Posvetio sam se renoviranju kuće koja je prije požara procijenjena na 650.000 evra. Poslije – na 50.000 evra. Inače, supruga Marijana je osigurala kuću, što nisam znao, pa je s te strane mnogo lakše.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.