"Danima smo palili svijeće ispred stadiona" Prvi kapiten Siniše Mihajlovića istakao da ga je smrt čuvenog fudbalera jako pogodila

Tuga još ne jenjava, a s ciljem da se svakoga dana sjetimo i nikad ne zaboravimo lik i djelo čoveka koji je u velikoj meri zadužio Crvenu zvezdu, Vojvodinu, rodno Borovo, Srbiju, Jugoslaviju, Italiju, Sportal je snimio serijal “Svi životi Siniše Mihajlovića” u kojem su mnogi govorili s puno emocija.

Siniša Mihajlović prve fudbalske korake napravio je kraj Dunava, podno čuvenog Vukovarskog tornja, u Fudbalskom klubu Borovo, gdje je prošao mlađe kategorije, a onda se briljantnim partijama za prvi tim lansirao u jugoslovensku, srpsku, evropsku i svetsku orbitu.

Miha je rođen 1969, a za Borovo u trećoj ligi SFRJ igrao je od 1986. do 1988. godine, gdje mu je kapiten bio Savo Prodanović.

– Bila mi je bila čast da budem kapiten takvom igraču – Siniši Mihajloviću. Što se tiče našeg kraja, on je ubjedljivo najbolji igrač svih vremena, mada je bilo ovdje još vrsnih fudbalera – Karasi, Tanjga, Miše iz Hajduka, Štimac, da ne nabrajam dalje. I kao čovjek, i kao igrač, i kao prijatelj – u svakom pogledu, i on, i njegova porodica bili su posebni. I sa njegovim roditeljima sam bio dobar. Tako da je stvarno Siniša jedna kompletna ličnost, poseban, jedinstven – započeo je Prodanović.

“Čuvam sve naše isječke iz novina, svuda je bio igrač utakmice”

Siniša MIhajlović odskakao je od vršnjaka u mlađim kategorijama FK Borovo. Prerastao je svoju generaciju, pa i godinu, dvije starije ekipe. Otuda ne čudi što je sa nepunih 17 godina zaigrao za prvi tim ondašnjeg trećeligaša velike Jugoslavije.

– Ja sam ga od njegove 15. godine pratio, kao omladinca. Dvije godine kontinuirano sam ga pratio i znao sam da je nesvakidašnji igrač, pogotovo što je ljevak. A ljevaci su uvijek bili cijenjeni na tim utakmicama, izraziti ljevaci. Od početka je igrao, međutim nije ga niko ozbiljno shvatao. Svi su mislili – klinja, a kad stavi loptu na 20-25 metara ja znam da će to biti bomba. Dakle, kao mali već se usuđivao da šutira sa velike distance, imao je samopouzdanje. I evo članka “Pao je i lider” – igrač utakmice Siniša Mihajlović, strijelac Siniša Mihajlović. Pa “Borovčani s(p)retniji”, Spačva – Borovo 1:2, strijelac Mihajlović u 40. minutu, Siniša riješio utakmicu. To je sve 1986, 1987. godina, njegovi prvi profesionalni koraci – prisjeća se Prodanović.

Siniša Mihajlović je odrastao u radničkom kraju Borovo naselja, tada zvanom Borovo selu, gdje su porodice uglavnom radile u čuvenoj fabrici gume i obuće “Borovo”. Tamo je radila i njegova majka Viktorija, dok je otac Bogdan bio vozač kamiona u vukovarskom “Građevinaru”. Sinišu su otuda dugo zvali – Bogdanov mali. A kad nije u školi, kad nije na treninzima i utakmicama, mali Miha je danonoćno šutirao u limenu kapiju rodne kuće, Bogdan ju je dva puta mijenjao. Doduše, imao je Siniša slobodno vrijeme i za ljubavne trenutke, a kakva slučajnost – prva simpatija zvala se Zvezdana.

Revanš meč protiv Bajerna i “poplava emocija” na “Marakani” – najljepša je noć u Mihinoj karijeri. istakao je on to i u autobiografiji “Božja levica”. Siniša je na polusezoni 1990/1991 prešao iz Vojvodine u Zvezdu i u ogromnoj meri doprinio osvajanju Kupa evropskih šampiona u Bariju i Interkontinentalnog Kupa u Tokiju. Prvu sezonu u voljenom klubu krunisao je s dva najveća moguća trofeja, baš kao što je i u prvoj sezoni Vojvodine, 1988, osvojio istorijsku titulu šampiona velike Jugoslavije.

– Pratio sam ga gdje god da je igrao, nekad i odlazio na utakmice Vojvodine, Zvezde, ostale sam gledao na TV. Najznačajniji period bio mu je taj 1991, kada je u prvoj sezoni osvojio Kup evropskih šampiona, kada je Zvezda sa njim postala prvak Evrope i svijeta. Svi u Borovu smo se radovali i bili srećni zbog njega, a posebna emocija je stvarno bila protiv Bajerna kada je dao izjednačujući gol. Pa onaj trk, radost… Pa onda Bari… A trener je bio Ljupko Petrović, takođe naš čovjek, odavde iz ovih krajeva, iz Osijeka. Pa Tanjga isto naš, on je bio akter uspjeha u Tokiju. Naši Slavonci su, eto, imali dosta udjela u Zvezdinom istorijskom uspjehu 1991. godine – naglasio je Prodanović.

“Danima smo plakali i palili svijeće ispred stadiona u Borovu”

Savo je otkrio da ga je jako pogodila Sinišina smrt.

– Plakali smo kad se desilo najgore. Danima smo plakali. Ispred stadiona smo to veče zapalili svijeće – Srbi, Hrvati, svi smo se okupili. Pa smo obilježili tužan dan i u crkvi. I kad god otvorim knjigu “Božja levica” pitam se da li je moguće da takav čovek, takva ličnost, nije među živima. Da li je moguće da je on umro sa 53 godine? Dugo se nismo pomirili s tim, još ne možemo – zaključio je Prodanović.