Ostalo

(FOTO) "Na tako surovom mjestu uspjeli smo da živimo nešto lijepo" Kćerka Siniše Mihajlovića o njegovim bolničkim danima

Čuveni fudbaler i trener Siniša Mihajlović prije tri godine izgubio je bitku sa opakom bolešću, a njegova porodica ga čuva od zaborava.

Siniša Mihajlović
FOTO: FOTO: MILAN ILIĆ / RINGIER

On je iza sebe ostavio suprugu Arijanu njihovo petoro djece.

Sada se na Instagramu oglasila njegova kćerka Viktorija koja je opisala gotovo sve trenutke koje je provela u bolnici dok se njen otac liječio tamo.

Prenosimo njenu objavu:

– Sve pamtim iz ovog mjesta. Pamtim miris dezinfekcionog sredstva čim bih ušla, onaj hladni miris koji mi je ostajao i napolju. Pamtim stepenice koje sam svakodnevno prelazila, jer je lift bio mračan, umoran, plašio me.

Pamtim čekaonicu. Stolice od drveta koje su mi kidale kosu i ljude koji su sjedili tamo, sa tim pogledom između nade i predaje. Dovoljno je jedan pogled, u određenim mjestima, da sve shvatiš o nekom.

Pamtim ugao u kojem bih se presvlačila. Keceljicu, masku, navlake za obuću, skrivenu kosu. Svaki pokret bio je mali ritual prije nego što bih došla do tebe.

Pamtim prozor sa kojeg si mi se javljao, uvijek zatvoren. Dvoje vrata tvoje sobe: otvoriti prva, zatvoriti, čekati, i tek onda ući zaista. Televizor uvijek upaljen. Sendviče sa mortadelom iz bara u drugom paviljonu.

I onda mi. Naši trenuci, oni koje nikome ne pričam, koje čuvam kao krhke i dragocene stvari. Jer čak i na tako teškom, surovom mjestu, uspjeli smo da živimo nešto lijepo. I to mi niko ne može oduzeti. Sve pamtim iz ovog mjesta. I tako je dobro. Ne želim da zaboravim ništa od tebe.

Sve što je bilo tvoje, sve što govori o tebi, želim da nosim sa sobom, zauvijek – napisala je Viktorija ispod objave.

Pročitajte još

Arijana teško podnijela njegovu smrti

Inače, njegova supruga Arijana Mihajlović u jednoj ispovijesti govorila koliko je bilo teško nakon Sinišine smrti, prenosi Blic.

– U početku je bilo užasno. Osjećala sam ga u kući, svuda… Tada sam odlučila da živim, da ne klonem. Nikolas, najmlađi sin, vidio bi me samu i pitao kada ću da izađem. Onda sam se okružila prijateljima, trudila sam se da me ne vide tužnu. Moji osmijesi bili su usiljeni. Sa Sinišom u srcu. On će uvijek biti tu, sve dok me bude. Naći ću ga ponovo – njene su riječi.