Dvije medalje u godinu dana, u vremenu kad se ozbiljno šaptalo o zalazu, pa čak i o kraju jedne velike rukometne priče. Da, zvuči gotovo nestvarno. Prije samo dvije godine malo ko bi se kladio na ovakav rasplet. Upravo zato uspjeh Dagura Sigurdsona nije samo velik, čak je i čudesan.
U trenutku kad su se Hrvati bojali da im reprezentativni rukomet klizi iz ruku, Islanđanin ga je ne samo zaustavio, nego ponovno zapalio.
Kad je Dagur Sigurdson došao u Hrvatsku, nije ga dočekao filmski crveni tepih. Dočekao ga je koktel sumnje, nelagode i one tihe, gotovo sramežljive nade. Hrvatski rukomet, sport koji je decenijama bio više od igre, prolazio je krizu identiteta. Propuštene Olimpijske igre u Tokiju jako su zaboljele sve u Hrvatskoj.
Potom su u Hrvatskom rukometnom savezu napravili neočekivan potez. Povjerili su nacionalnu svetinju čovjeku koji nije „iz njihove kuće“. Strancu, ledenom Islanđaninu sa sjevera, mirnom do krajnjih granica, lišenom tipične balkanske gestikulacije i trenerske galame. Nije dobio luksuz vremena. Nije dobio bezuslovnu podršku. Dobio je samo imperativ uspjeha, piše Dnevno.hr.
Kritike su bile žestoke
I nije mu krenulo ispočetka dobro. Kritike su prema njemu bile nesnosne. On je na to odgovarao kako najbolje zna, tačnije tišinom i radom. Bez velikih riječi, bez obećanja. Analizirao je, slagao, gradio. Hrvatska ga je poznavala, ali više kao igrača nego kao trenera.
Godinama je bio tihi heroj islandske reprezentacije, rukometaš bez zvjezdane aure, ali s glavom punom rukometa. Kao trener rastao je polako i temeljito. Bregenc, Fuhse Berlin, pa reprezentativna Njemačka s kojom je osvojio evropsko zlato i olimpijsku bronzu, potvrđujući da zna pretvoriti disciplinu u sistem, a sistem u pobjede.
U Hrvatsku je stigao nakon japanske epizode, egzotične i bogate, ali i simbolične. Govorilo se da je bio jedan od najplaćenijih trenera svijeta. I jest. A u Hrvatsku je došao za višestruko manji novac. Makar, niko od hrvatskih trenera nije bio ni blizu tih svota koje isplaćuje Hrvatski rukometni savez. To je bio prvi znak nečeg dobrog i zanimljivog. Dakle, nije došao zbog ugovora. Došao je zbog izazova.
Povjerenje se, međutim, nije rodilo preko noći. Skepsa je trajala sve do Svjetskog prvenstva kojem je Hrvatska bila jedan od domaćina. A onda se dogodilo ono najljepše u sportu, eksplozija zajedništva i vjere. Hrvatska je došla do finala. Srebro je zasjalo i opet opčinilo naciju. Hrvatska je ponovno disala rukomet. A selektor koji je do juče bio pod lupom, preko noći je postao simbol povratka.
Donio je mir u haos
No prava Sigurdsonova snaga nije bila u medaljama, nego u načinu na koji ih je stvarao. Donio je mir u kaos, strukturu u nervozu, hladnu glavu u vruće završnice. Nije gradio autoritet vikom, nego jasnoćom. Svaki igrač znao je svoju ulogu. Odbrana je postala čvršća, napad racionalniji, a ono najvažnije, ekipa je naučila ostati smirena kad je najteže. To se baš vidjelo na ovome prvenstvu.
Sada ćemo malo prionuti i pedagogiji. Sigurdson je učinio možda i najveće čudo. On je od dječaka napravio ljude. Od mladosti, još sirove i neiskusne, stvorio je momčad sportske zrelosti. Na Evropskom prvenstvu s postavom „mladom do bola“ osvojio je bronzu, i to u trenutku kad su mnogi stručnjaci tvrdili da Hrvatska nema kvalitet ni za polufinale. Sigurdson ih je svojim radom demantovao.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.